1. Maj/ Četvrtak

Šampioni

U nedelju popodne, javlja se zabrinuta starica-majka na 192: “Šta da radim, popeo mi se sin na vrh drveta?” “Zašto” – pita dežurni iz MUP. “Kaže da slavi Zvezdinu titulu!” “Pa, što ne siđe” – opet će dežurni. “Izgleda da ne ume.” “Kako ne ume, kol’ko mu je godina?” “Šezdeset i sedam” – kuka jadna majka. “Jel’ deluje kao da bi se ubio” – zabrinut glas iz MUP. “Što da se ubije, ne navija za Partizan!” “Kako se, gospođo, zove vaš sin?” “Milorad  Kosanović!” “Šta je po zanimanju?” “Verujte da ne znam. Ponekad umisli da je još uvek Zvezdin trener, ali ga to brzo prođe.”

Već godinama mi je zaista svejedno koja će od dve ekipe mufljuza u svečanim ložama i postava dilera na tribinama da slavi titulu u ovdašnjem fudbalu. Da ipak moji prijatelji pravi “zvezdaši” (ima ih još) ne bi pomislili da sam tu “svejednost” proglasio zato što je ove godine njima zapalo da ispadnu u kvalifikacijama za Ligu šampiona, preneo sam sjajnu priču koju je na društvenim mrežama objavio doktor Miroljub Stojković. Mada, se meni mnogo više dopao njegov komentar, koji verovatno ime veze sa aktulenim samopromocijama raznih “zaslužnih” za “Zvezdinu” 28. šampionsku zvezdicu: “Svako ko makar pomisli ‘Crvena zvezda – to sam ja!’’ unapred je osuđen na sopstvenu propast ili kliniku ‘Laza Lazarević’!”

  1. Maj/ Petak

Obećanje

Obećao sam, a nisam poranio prvog majskog dana da sa beogradskom ugostiteljskom legendom Brankom Stankovićem podelim radost što je opet u svom “starom kraju” otvorio restoran o kome će se, siguran sam u to, dobar glas veoma brzo proneti čaršijom. Dugogodišnji upravnik “Madere”, alfa i omega projekta “Klub SOKOJ”, od utorka je nekako na sredini između Tašmajdana i Mišarske, jer se njegova najnovija ugostiteljska priča “Klub BMNN” nalazi u prizemlju i prelepoj bašti hotela “Helvetia” na početku Resavske ulice. Ako je SOKOJ iritirajuća skraćenica za sve koji moraju da plaćaju taksu za raznorazne “nosače zvuka” (by the way znači “Savez organizacija kompozitora Jugoslavije”), ova nova firma porodice Stanković zaslužuje pažnju i podršku svih prijatelja i poštovalaca gospodina Branka, njegove supruge Mirjane i njihovog podmlatka u sastavu Nena i Neša.

Ne znam kako su im prošla prva tri radna dana pod sloganom “stari kvalitet na novoj adresi”, ali vidim na društvenim mrežama da mnogi njihovi redovni gosti najavljuju skore posete. Tu se vraćam na početak ovog mog “vađenja” za neispunjeno obećanje, jer su kafane, one dobre i sa beogradskom dušom, poslednje mesto koje smemo da izneverimo. Posebno ako nas tamo očekuju pravi prijatelji…

  1. Maj/ Subota

Matura

Moja draga koleginica Sandra Radovanović objavila je ovih dana sjajnu priču: „Spremamo se za jun i proslavu tridesetogodišnjice mature, ja sa devojkama sve organizujem, prvo idemo u staru učionicu, prozivamo se, a onda žurka. Mom najboljem drugu se baš dolazi, kupio već i avionsku kartu, svaki čas gnjavi na WhatsAppu, zadaje zadatke, raspituje se o ljudima. I kaže on meni: ‘Ne bi me čudilo da sve organizuješ, a onda ne dođes’. Zna me čovek!”

Ovog juna navršava se pola veka od kako sam završio četvrti razred Građevinske tehničke škole na Zvezdari. Te školske 1967/68 jedino moje odeljenje, G43, nije imalo nikakvo matursko veče. Moji školski drugovi i danas misle da se to dogodilo zato što se ja, poznat kao organizator svega i svačega, od izleta do fudbalskih turnira, nisam potrudio da se okupimo, a povrh svega sam i “minirao” njihove mlake pokušaje da ipak nekako obeležimo zajednički kraj školovanja. Bio sam, kažu, ljut što je Olgica Kostić, devojka u koju sam bio zaljubljen odlučila da ide na proslavu sa svojim tadašnjim dečkom i društvom iz drugog odeljenja. Sandrina objava, u stvari, podsetila me je na još bolniju činjenicu da sam deset godina kasnije, u junu 1978. organizovao zabavu za kompletno svoje odeljenje i onda se samo ja nisam pojavio, jer mi je moja mlada supruga prebacila da sam sve uradio “samo da bi video onu tvoju”! Zna me žena!

  1. maj/ Nedelja

Matura (2)

Ne bih da čitaoce”Blica” više zamaram povodom pedesetogodišnjice moje mature, tim pre što sam juče pokušao da objasnim kako je došlo do toga da u Građevinskoj tehničkoj školi u Hajduk Stankovoj ulici na Zvezdari u junu 1968. godine jedino moje odeljenje četvrtog razreda nije imalo nikakvu matursku proslavu. Malo sam se pravio važan, na šta mi je juče skrenuo pažnju moj kum Velja Vejinović, podsetivši me da su mnogi iz mog G42 tog leta imali popravne ispite, a čak četvoro je školu završilo tek iduće godine.

Drugim rečima, bilo je više razloga za strepnju nego za slavlje, čemu treba dodati i neospornu činjenicu da je u takvoj situaciji bilo nekoliko devojaka i mladića, bez kojih je bilo nemoguće napraviti dobru zabavu. Osim toga, čak sedmoro iz tog odeljenja iza sebe je imalo po šest godina školovanja i nekako su odudarli od nas “klinaca”, koji smo tu veoma tešku školu uspeli da završimo za samo četiri godine.

Ne navodim njihova imena da se posle pola veka niko ne bi uvredio, mada i dan danas kad zatvorim oči vidim našu učionicu i mogu tačno da nabrojim gde je ko sedeo tokom te školske 1967/68 godine. U Građevinskoj tehničkoj školi, zbog grafičkih radova i crtanja uz pomoć velikog lenjira “glavaša”, svi smo imali zasebne stolove, koji su bili raspoređeni po tri sa desne i po dva sa leve strane, gledano sa katedre. Idemo prvo sleva, red po red: Radoslav Lazarević, Sofija Simić, Milan Matić, Nebojša Šuvaković, Dragoljub Mihajlović, Slobodan Lukić, Vuko Bulatović, Drina Milčić, Zoran Tratnik, Saša Katić, Olgica Kostić, Milorad Nježić, Zoran Čičkarić, Milena Ilijić, Jelena Pavlović, Milan Janjić, Vera Topalović i Zoran Putniković. U redu po dva stola desno sedeli smo Nebojša Janković, Zoran Ribić, Ljubomir Živkovski, Mihajlo Đorđević, Nadica Dobrenović, Georgina Đamić, Ljiljana Dronjak, Miloš Janićijević, Brako Đurić, ja Ivan Mrđen, Milan Marjanović i Živko Trbuk.

Deset godina kasnije uspeo sam nekako da organizujem da se okupi dvadesetak mojih školskih drugova i drugarica, a ja se nisam pojavio pod izgovorom da sam otputovao u Novi Pazar na “Minelijadu”, radničko-sportske igre ovog nekadašnjeg giganta metalske i elektro industrije, za čiji list sam godinama radio honorarno. Istina je da sam na put krenuo tek sledećeg jutra, a velike bruke spasao me je moj najbolji drug svih vremena Dragan Jovanović (koji je sa nama išao prve tri godine, a onda je GTŠ završio vanredno). Naime, kad se završilo to druženje, a društvo malo cvrcnulo, neko je predložio da svi dođu kod mene kući, što je na moju sreću “Dadica” ipak nekako sprečio.

U leto 1993. godine organizovo sam u restoranu na petom spratu “Beograđanke” proslavu 25-godišnjice mature, na kojoj se pojavilo samo nas šestoro: Olgica Kostić tada već Milošević, Vera Topalović tada već Simić, Miša Đorđevć, “Buca” Mihajlović, “Dadica” Jovanović (uvek spreman za druženje i pijanke) i ja. Objašnjvao sam da je to ipak bila godina hiperinflacije, malih plata i opšte nesigurnosti, tim pre što je početkom ovog veka naša drugarica Drina Milčić, kad je došla iz Nemačke gde živi već decenijama, uspela da okupi nas dvadesetak, na zaista prijatno druženje u “Ruskom caru”.

Sećam se da smo i tada svi žalili što nismo imali svoje matursko veče, što je tuga koja traje evo već punih pedeset godina!

  1. Maj/ Ponedeljak

Iz kuće

“Pozvala me drugarica na piće u pab ‘Tavan’ u centru grada, gde njena 17-godišnja ćerka svira gitaru a njena drugarica peva. Onako rekreativno, iz zabave…Najmanje duplo smo starije od svih gostiju, ali dobro to… Klinci uglas pevaju EKV, Haustor, Smak, Kazalište, Billyja, Metallicu, The Cult… od reči do reči i to ne samo hitove. Ako ste zaboravili, sve, ali apsolutno sve ide iz kuće!” Ova objava moje drage koleginice Marijane Rajić ulepšala mi je ovaj vikend, pokvaren lošim vestima, mračnim pričama i avetima prošlosti.

Iako i dalje na televiziji gledam samo fudbal i filmove, sve teže mogu da se provučem a da me ne zapljusne nešto iz te kible. U stvari, bio sam zgrožen kad sam slučajno čuo kako na jednoj od tih septičkih jama (kanal je već viši nivo) na nekom takmičenju budućih “zvezdica”, dečko od dvanaest godina peva “pitaju me svi na čemu sam, ja kriziram, ja haluciniram…” Pitam se ponekad na čemu su ne samo tvorci ovakvih emisija, već i svi oni čijim smo se prosvetno-edukativnim budalaštinama bavili proteklih dana.

U pravu je Marijana, sve, apsolutno sve ide iz kuće, problem je samo što neki od čitave Srbije žele da naprave – svoju kuću!

  1. Maj/ Utorak

Njih dve

Zaista verujem da nisam poput onih mojih ispisnika koji po gradskom prevozu zure u žene, posebno se čuvam mlađarije, jer današnje devojke mogu da budu veoma nezgodne kad im nešto nije po volji. Međutim, u prošli petak oko 14 časova i 45 minuta, ulazeći u autobus na liniji 31 (garažni broj 3188) na stanici kod Sportskog centra “Šumice”, nisam mogao da ne primetim tetovažu “a la Otamendi” na obnaženom ramenu i desnoj ruci jedne ne preterano zgodne devojke, koja bi mogla da bude vršnjakinja ovog argentinskog fudbalera (Nikolas, 30 godina, broj 30 u ekipi novog engleskog šampiona Mančester sitija).

A onda je na stanici kod hotela “Srbija” ušla desetak godina mlađa devojka, koja je privlačila pažnju veštačkim i upadljivo namazanim dugačkim trepavicama. Stojale su jedno vreme njih dve jedna pored druge, neuspeli otisci nekih rijaliti kopija, obe u jeftinim helankama i majičicama, ovoj mlađoj čak iskrzanoj pri porubu, patikama koje su možda bile nove pre tri godine, sličnih frizura i umornih pogleda… nesvesne da ih baš to što su želele da istaknu čini ružnijim nego što jesu.

Tako je i šire gledano u ovom našem jadu od države. Ponekad ono čime se hvalimo najviše govori o razmerama naše propasti!

  1. Maj/ Sreda

Kviz

Na zgradi bazena i hotela „Tašmajdan“, gledano iz Beogradske ulice, vetar je sa bilborda na krovu otkinuo delove velikog već izbledelog plakata, okačenog tokom kampanje za beogradske izbore, održane još 4. marta. Danas, ako se ne varam, ističe zakonski rok za konstituisanje novog saziva Skupštine grada, u kojem lista koja se reklamirala na ovom vidnom mestu ima 64 od ukupno 110 odborničkih mesta, dok ćemo na izbor novog gradonačelnika još malo sačekati dok to konačno ne prelomi predsednik svega ovoga. Koji je, ruku na srce, jedini pobednik i ovih izbora, jer ne verujem da je bilo koji od 366.461 glasa dat bilo kome sa ovih plakata, već se isključivo glasalo za firmu, pod kojom su se oni slikali.

Vreme, sunce i vetar učinili su neprepoznatljivim lik onog doktora koji je nominalno bio „broj jedan“ na ovoj listi, ali i bez toga teško da bi se iko, osim njegove uže familije, mogao da seti njegovog imena i prezimena. Testirao sam juče dvadesetak mojih prijatelja i kolega, tačnih odgovora NULA, mada je dobar deo mojih sagovornika pominjao Zlatibor, tek da pokažu da znaju o kome i čemu se radi!

  1. Maj/ Četvtak

Doktor

Posle knjiga “Sa Beogradom na ja” (u kojoj su moji komentari na ovom mestu od 26. aprila 2004. do kraja 2010.) i “Sa Tadića na Vučića” (2011. – 2013.) upravo pripremam treći deo Mrđen hronologije pod naslovom “Sa nadom u malo sutra”. Najteži posao je da tačno navedem koga sam sve i kad pomenuo, od članova moje porodice, prijatelja, kolega, poznanika, komšija i rođaka pa do javnih ličnosti, političara, sportista, umetnika… U jedno sam, međutim, već sada siguran. Od 18. novembra 2013. pa do danas ni jedan jedini put nisam napisao ime i prezime aktuelnog gradonačelnika. Mislio sam da sačekam kraj njegovog boravka u Starom dvoru, pa da napišem kako je ovo ipak mali prostor za tako veliko potcenjivanje Beograda i Beograđana.

A onda sam juče u čekaonici doma zdravlja povodom najave da je pomenuti lik viđen za ministra finansija čuo dva komentara, koji su me naterali da pomislim kako možda i nismo za bolje. Kaže jedan kako je to “dobro rešenje, jer je čovek dokazao da zna da radi sa parama”, sa čim se složila i starija komšinica: “Šta ako je prepis’o doktorat?! Pa zar svi mi ne čekamo ovde da nam doktorka nešto prepiše!”

  1. Maj/ Petak

Znanje

Zamolio me Aleksandar Rakićević,direktor Građevinske tehničke škole“Branko Žeželj“, da najavim takmičenje učenika 27 građevinskih, arhitektonskh i geodetskih škola iz Srbije, plus učesnici iz Kapošvara i Segedina, Banja Luke, Zagreba, Splita, Karlovca i Podgorice, koje će biti svečano otvoreno večeras u „Zvezdara teatru“. Dan kasnije, u subotu, u Hajduk Stankovoj 2 na Zvezdari više od 140 budućih neimara nadmetaće se u znanju iz građevinskih konstrukcija, statitike i otpornosti materijala, organizacije građenja, primene računara, geodezije, matematike, ali i veštinama u rukovanju građevinskim mašinama, keramičarskim i molerskim poslovima.

Ovog juna navršava se pola veka od kako sam sa odličnim uspehom završio Građevinsku tehničku školu, ali su me posle kratkotrajnog neuspešnog pokušaja da studiram građevinarstvo život, srce i dar odvukli ka novinarstvu, kojim se bavim evo već četiri i po decenije. Međutim, kad sam video discipline najavljenog takmičenja, setio sam se da i dan danas mogu tačno da nacrtam šemu spajanja zidova od 25 i 38 centimetara, građenih standardnom opekom, znam da koristim geodetski teodolit, a sećam se i formula za izračunavanje preseka armuture u betonskim stubovima…

Mada mislim da bih daleko bolje prošao u životu da sam više naučio o molerskom ili keramičarskom poslu. Što rek’o jedan moj prijatelj, to su danas pravi akademici, jer “kod njih nema ni ‘dobar dan’ bez trista evra”!

  1. maj/ Subota

Taksisti

Ne želim da komentarišem ovonedeljno maltretiranje mojih sugrađana zbog protesta beogradskih taksista, tim pre što mnogi tvrde da je sve inicirano pojavom ozbiljne i drukčije konkurencije. U poslednjih trideset godina, od kako se politika razlila na naše ulice, bilo je dosta situacija kad su taksisti bili ne samo saveznici i istomišljenici, već veoma često i najtvrđe jezgro različitih protesta, koje sam lično podržavao. Bio sam, s druge strane, svedok i njihovog kukavičluka kad su ih rasterivali tzv. „navijači“ ili bežanije kad bi policija ozbiljnije reagovala, posebno u Miloševićevo vreme, rekvirirajući oznake sa hauba i skidajući im registarske tablice.

Nije tajna da jedno vozilo, zaustavljeno na nezgodnom mestu, ima veći efekat nego da je trideset odraslih osoba izašlo da traži neku pravdu ili promenu. S druge strane, tačno je i to da je snaga taksista obrnuto proporcionalna sposobnosti države da rešava probleme svih svojih građana. Dakle, uvek je u pitanju samo gola sila i odnos snaga. Ko jači, taj istera svoje, kao ovog puta taksisti u odnosu na pokretače aplikacije za kvalitetniji prevoz pod firmom CAR:GO!

  1. Maj/ Ponedeljak

Na slovo… Z

Zapišem povremeno nešto u svom ličnom „leksikonu savremenih reči i izraza“, pa sam tako juče pisao o – društvenim mrežama. Ali, ne ni pod „D“, ni pod „F“, ni pod „I“, ni pod „T“, nego baš na slovo, na slovo „Z“!

Nigde više zlovolje, zavisti, zluradosti, zagriženosti, zaluđivanja, zanovetanja, zađevica, zloupotreba… Ima, ruku na srce, i zanimljivosti, zahvalnosti, zrelih zapažanja, zadovoljstva… ali ova u zametku zabava, uglavnom završi kao zamlaćivanje. Zanimljivi likovi postaju zaneseni zgubidani. Zgadila im se „Zadruga“, a sami od zore pa dok ne zanoće zaviruju u zapise na tuđim zidovima. Zatim iz zaštićene zavetrine zahtevaju, zameraju, zvižde, zakeraju, zgražavaju se, zlopate… Znakovima zamenjuju značenja, zaurlaju zbog zaboravljenog zareza a zažmure na zlostavljanja i zločine znanaca iz zavičaja, zlatom zasluga zasipaju zmije i zmajeve, zelenaše i zatucane… Zadušnice zdravom znanju, zabašurivanje zbilje, zamena za zalaganje, zeza lud zbunjenog…  Sve u svemu, zaglupljivanje! Zgražavanje nad ovim zverinjakom zaglušeno je zatrpavanjem i zaboravom.

Zaključak? Zatamnjenje! Zbogom!

  1. Maj/ Utorak

Navike

Naša komšinica i moja draga koleginica Slavica Brđović iz informativne službe naše opštine nije prestala, iako sam već tri po godine u penziji, da me obaveštava o najvažnijim događajima na Zvezdari. Tako sam saznao da će danas od 10 do 20 časova na platou ispred opštinske zgrade, u okviru manifestacije “Dan zdravih navika”, posetioci moći da se izmere na specijalnim vagama, koje osim podataka o težini pokazuju i BMI vrednosti (Body mass index) o masnoćama u krvi, zatim da kontrolišu šećer, savetuju se sa nutricionistom, sve u svemu da se potpuno besplatno upoznaju sa zdravim proizvodima, zdravom hranom i zdravim stilovima života.

Na ovakvim događajima, po pravilu, najrevnosniji su nešto stariji sugrađani, isti oni koje već nekoliko godina (tačnije, od izbora do izbora) optužuju da su zbog sopstvene samoživosti i sebičluka prestali da razmišljaju o mlađim naraštajima i njihovoj budućnosti. Takvima bi osim navedenih merenja trebalo organizovati susret sa psihologom, koji bi makar pokušao da im objasni da nije baš zdravo po čitav dan buljiti u televizor, da u svemu što vide u rijalitijima nema ni malo stila, te da je ono što čuju u informativnim emisijama veoma daleko od stvarnog života!

  1. Maj/ Sreda

Najava

Poznat vam je verovatno onaj soj ljudi koji, kad im zatražite kakvu uslugu ili pozajmicu, odmah odgovore: “Čoče, što me juče nisi pita!?” Da sam dan ranije pitao moju drugaricu Slavicu, verovatno ne bih za juče najavio manifestaciju “Dan zdravih navika”, koja je u međuvremenu odložena do lepših dana. Mogao bih da se pravim pametan, pa da kažem kako je do odlaganja došlo zbog mog predloga da se u promovisanje zdravih stilova života uključe i psiholozi, koji bi mojim komšijama Zvezdarcima savetovali pametniju upotrebu daljinskog upravljača televizora, jer je to, u krajnjoj liniji, i jedan od bitnih uslova za neko bolje vreme.

Zato ću, da ne ispadne da vam nisam na vreme rek’o, već danas najaviti izložbu pod naslovom “Ikone u gorskim očima” mog prijatelja Vuka Vukovića, 44-godišnjeg oca troje dece, pesnika i slikara, fotografa i planinara, čoveka koji je oslikao na desetine crkava i manastira u Lici, Srbiji i Crnoj Gori. Izložba u galeriji “Ikar” (Dom ratnog vazduhoplovstva, Zemun, Štrosmajerova 3) biće otvorena sutra i posetioci će sve do 29 maja moći da se uvere zašto je Vukovićeva svojevrsna zvezda vodilja natpis iznad proročišta u Delfima: “Spoznaj sebe”!

  1. Maj/ Četvrtak

5.000

Već neko vreme ne odgovaram na nove zahteve za prijateljstvo na Fejsbuku, prvenstveno zato što sam dostigao „kvotu 5.000“, a nikako da nađem vremena da tu listu malo očistim od foliranata, falsifikatora, folera, fašista i ostale fukare (da se zadržim samo na tom slovu). Ne znam kako su se i takvi prošvercovali na moj zid, ali sam siguran da je u pravu moj prijatelj Igor Čobanović kad kaže da „broj pratilaca uopšte ne mora da bude merilo kvaliteta“, uz komentar „pogledajte stranku na vlasti, najviše članova a najmanje kvaliteta“.Slično misli i moja prijatlejica Verica Remić, koja je svojevremeno napisala da su „političke stranke društvene mreže sa najviše lažnih prijatelja“.

Najavio sam juče večerašnje otvaranje izložbe „Ikone u gorskim očima“ pesnika i slikara Vuka Vukovića, a moja Mira me pita zašto sam napisao da je on moj prijatelj, kad s njim „nikad nisi popio makar jedno pivo“. Rekoh da je čovek oslikao na desetine crkava i manastira po Lici, Crnoj Gori i Srbiji, a moja draga kaže da je to „lepo, al’ nije prijateljstvo“. A kad sam rekao da sam negde pročitao da Vuk obožava suprugu i njihovo troje dece, usledio je zaljučak: „E, to je već nešto!“

  1. Maj/ Petak

Nostalgija

Pošto u poslednje vreme, ruku na srce, ni program Radio Beograda 1 nije kakav je bio, skalu smo „zavarili“ na 105,2 MHz. Radio Nostalgija sa sjajnom muzikom, malo oglasa i bez ikakvih vesti, posebno nam odgovara jer nema napadno veselih voditelja i glupavih emisija tipa „da vidimo šta je najvažnje na društvenim mrežama, pevačica Dara Bubamara je…“.

Moja lična nostalgija vezana je za dva današnja značajna događaja u Beogradu, petnaesto izdanje manifestacije „Noć muzeja“ i 33. završni turnir za titulu evropskog šampiona u muškoj košarci. Priznajem, kad su u aprilu 2005. godine Ana Jovanović i Mladen Petrović organizovali prvu noćnu šetnju kroz muzeje, nisam kao urednik beogradskog dodatka „Blica“ delio oduševljenje mlade koleginice iz „Večernjih novosti“ Marine Mrđen. Na to me je podsetila mala knjižica, katalog za „Noć muzeja 2008“, koju je naša „Kica“ pripremila i uredila, iako je samo dva meseca ranije, u martu iste godine, imala težak porođaj sa starijim sinom, mladim gospodinom Petrom Petrovićem.

A „final four“?! Ko je, kao ja, bio na sedmom, onom u Istanbulu 1992. godine, i uživo video „trojku“ Saše Đorđevića za prvu evropsku titulu „Partizana“ i njegovog tadašnjeg trenera Željka Obradovića nakupio je nostalgije za čitav život!

  1. Maj/ Subota

Gvint

Pozvao me sinoć moj prijatelj Veselin Simonović u “Dorćol Platz” da se družimo uz njihovo novo pivo “gvint”, a ja sam nekoliko puta citirao poznatog češkog pisca Jana Prohasku (1929-1970): “Tek posle dobrog piva čovek se oseća onako kako bi trebalo da se oseća pre piva!”

Još kao dete od radnika u brodogradilištu na Savi naučio sam da je gvint veliki šraf sa kontra navojem, a uz pomoć čukaričkih mangupa sam vremenom spoznao da ova čudna reč označava i prosta rešenja naoko komplikovanih situacija. Na primer, kad me Mirino i moje najmlađe unuče, preslatka Dunja, pita da li imam poveći trbuh zbog slatkiša koje sam jeo kao dete, ja joj iskreno odgovorim da je to uglavnom posledica piva, a onda usledi pravi gvint: “Vidiš, mama, ne moraš da brineš. Ja se neću ugojiti od slatkiša!”

  1. Maj/ Ponedeljak

Desetka

Uz’o deda svog unuka, metn’o ga na krilo, pa uz semenke, pričao mu šta je nekad bilo. Tako je u subotu uveče zvučala pesmica Jovana Jovanovića Zmaja, kad je moj prijatelj Trifun Mihailović prvi put poveo svog unuka, sedmoipogodišnjeg Lazara na stadion „Rajko Mitić“. U istoriji našeg najvećeg sportskog objekta zapisano je da je 1. septembra 1963. godine, u predigri prvenstvene utakmice Crvena zvezda – Rijeka, „Trifke“ postigao prvi zvanični pogodak, igrajući za omladince crveno-belih protiv vršnjaka iz Zemuna. Potom je punih deset godina bio prvotimac našeg najtrofejnijeg kluba, mada je imao tu nesreću da mu je rival za dres sa brojem deset bio legendarni Jovan „Kule“ Aćimović. To je, a ne nekih deset santimetara visine koliko mu je nedostajalo, bio glavni razlog što je u toj deceniji odigrao mnogo manje utakmica i postigao mnogo manje golova nego što je mogao.

Ovu lepu priču za čistu desetku, morao sam da ispričam, jer su se budale svih profila svojski potrudile da upropaste šampionsko slavlje Zvezdinih fudbalera, koje se našlo u senci nekih apsolutno nebitnih događaja, uključujući i najavljeni, pa zabranjeni, pa ipak održani antivakcinaški protest na ulicama Beograda.

  1. Maj/ Utorak

Ulica

Tokom ove nedelje magazin „Liceulice” obeležava osam godina rada. Od početne ideje uličnih novina čiji su glavni promoteri i prodavci pripadnici marginalizovanih društvenih grupa “Liceulice” je danas velika porodica svih koji na različite načine podržavaju ideje boljeg društva. Proslava je počela zajedničkom vikend akcijom na ulicama Beograda kad su prodavcima pomagali članovi redakcije ovog mesečnika. Druženje se nastavlja danas u kafeu “Zaokret” u Cetinjskoj 15, a sutra će u bašti kafea “Ljutić” (Stevana Sremca 5) promovisati novu kolekciju majica “Štenderaj”, od čije prodaje se ovaj program sufinansira.

Od kako su izrazi kao što su uličari, ulična tuča ili jezik ulice postali glavna odrednica parlamentarnih zasedanja, raznih konferencija za medije i rijaliti emisija zaista je bilo potrebno da neko i na ovaj način (od)brani dostojanstvo ulice i svih koji se već sada na njoj svakodnevno bore da nekako prežive. Oni nas u krajnjoj liniji opominju da je za bolji život svih nas potrebno da na ulici budu neki drugi i mnogo više ljudi, a ne drogirani navijači, zagriženi antivakcinaši, lažni rodoljubi ili beskrupulozni taksisti.

I čekaju nas tamo…

  1. Maj/ Sreda

Škola

Mirino i moje najstarije unuče, gospođica Tamara Janjić prvi razred završila je u Beogradu, u Osnovnoj školi „Desanka Maksimović“, nedaleko od naše kuće. Kako se često dešavalo da je dolazila kući uplakana zbog izvesnog Petra, raspuštenog i zapuštenog dečaka, kome niko ništa nije mogao, linijom manjeg otpora, našu Tašu smo prebacili u elitnu zvezdarsku školu „Jelena Ćetković“ u Vranjskoj ulici. Tadašnja direktorka Svetlana Gmitrović i učiteljica Ivana Milkanović, obe zaista sjajni pedagozi, potrudili su se da njene naredne tri godine, do selidbe prvo u Suboticu, a potom u Australiju, zaista budu nezaboravne, što smo Tamara, njeni drugari i ja ovekovečili u knjizi „Ima jedan razred“, objavljenoj 2011. godine. Kad je Mirin i moj stariji unuk Petar trebalo da se 2015. upiše u prvi razred, poželeli smo da to bude u „Jeleni Ćetković“, tim pre što je učiteljica Ivana ponovo preuzimala prvake. Tadašnji direktor Aleksa Eremija, međutim, to nije dozvolio, kruto se držeći nekakvog spiska školskih zona po zvezdarskim ulicama, pa smo nekako odahnuli kad je Pera krenuo u školu u – Dubaiju!

Juče je naše najmlađe unuče, preslatka Dunja zvanično upisana u prvi razred osnovne škole, na našu sreću ne u „Jelenu Ćetković“. Tamo sad ide Miša Vacić, koga direktorka Ljiljana Ristić naziva „slobodnim građaninom“. Mnogi roditelji, međutim, misle da je upravo to najveći problem kad je reč o ovom osuđivanom kriminalcu i deklarisanom nacionalisti koji je nedavno izjavio kako će u slučaju rata “lično mobilisati decu”.

  1. Maj/ Četvrtak

Delirijum

Moje drage kolege iz “Večernjih novosti” Novo Tomić i Predrag Mrmak podsetiše me juče na legendarnog Milana Mitića (1932-2014), odličnog novinara, pisca monodrama koje su izvodili vrhunski glumci (Olivera Marković, Ružica Sokić, Milan Nikolić, Jelisaveta Sablić) i nenadmašnog kozera. Nije slučajno, jer su obojica jedno vreme živeli u Sarajevu, što je Mitke veoma često pričao o slikaru i karikturisti Ismetu Ici Voljevici (1922-2008), rođenom Mostarcu, čiji je lik “Grga” u zagrebačkom “Večernjem listu” imao 12.830 dnevnih komentara na aktuelne političke i društvene teme. Takva je i anegdota o “povratku na stazu zdravlja”, što bi rek’o moj prijatelj Zoran Nikolić “Zozon”, kad je posle poduže apstinencije Ico Voljevica ponovo počeo da pije, pa jednom prilikom čak pao u delirijum. Kad se malo povratio, prijateljima je rekao: “Eto, iš’o malo u Delirijum, odavno nisam bio. Joj što se izgradio, ne mereš ga prepoznat!”

Ja se i dalje držim staze zdrave pameti, tako što uopšte ne gledam televizijske informativne emisije, ali iz komentara po društvenim mrežama vidim da se ovaj naš Delirijum svakodnevno gradi.

I tek će da se izgradi, jer mu predstoji “zlatno doba”!

  1. Maj/ Petak

Fejsborac

Na današnji dan pre četrdeset godina, na sletu na Stadionu JNA, glavni hit bila je pesma “Računajte na nas” novosadske grupe “Rani mraz”, tekst i muzika Đorđe Balašević. Tim povodom “u ime svih nas iz pedeset i neke”, koji još tvrde da “negde u nama je bitaka plam” i misle kako od njih zavisi “sudbina budućih dana” mogu da se pohvalim izuzetnim boračkim aktivizmom. Evo, na primer, juče sam lajkovao, šerovao i komentarisao kampanje za spas Radija Beograd 202, protiv seče šume u parku Borići na Petlovom brdu, za očuvanje dečjih igrališta u naselju “Stepa Stepanović”, podržao sam porodicu Mirjane R. koja se zabunkerisala u svom stanu u Mirijevu, apele “Sačuvajmo Topolu” i “Sačuvajmo Apatin”, resetovao sam zgražavanje zbog divlje gradnje na Pančićevom vrhu na Kopaoniku, rušenja zgrade prve srpske fabrike aviona “Ikarus” i nastojanja da se promeni ime Zrenjanina, aplaudirao sam građanima Kraljeva i Prijepolja koji već danima protestuju protiv samovolje i bahatosti vlasti…

Pošto ove moje i slične poruke mnogobrojnih fejsboraca ne mogu da bitnije promene prilike u ovom provizorijumu od države, danas ću da izađem iz kuće i da u restoranu “Korčagin” na tradicionalnoj proslavi Dana mladosti iz sveg glasa zapevam “Računajte na nas”!

  1. Maj/ Subota
  2. maj

Nisam ipak stigao da juče odem u restoran “Korčagin” i da sa mojim prijateljima Vladimirom i Vojinom Cucićem svečano obeležim Dan mladosti, mada sam tamo imao izaslanika, čuvenog matičara Radivoja Mrđu.

Dan mi je počeo revolucionarnim pesmama u kafiću “Hanters” u Ulici Zdravka Čelara, kojima je moj drugar, legenda u lovačkim krugovima, Vladan Ristić otpočeo slavlje svog 50. rođendana, koje će, kako čujem, potrajati do nedelje.

Zadržao me je, u stvari, moj prijatelj Milan Ocokoljić “Cokan” u “Starom bunaru” na Dušanovcu, gde se uobičajeno odavanje pošte našem prijatelju Vasiliju Radoviću i njegovom rođaku Darku Radonjiću pretvorilo u priču o Vasinoj izuzetnoj ulozi u organizaciji “Štafeta mladosti” i sletova na Stadionu JNA. “Cokan” je još ispričao kako je poslednje godine kad je Josip Broz Tito primio štafetu, iz ruku Albanke Sanije Hiseni, kao mlad konobar u preduzeću “Stadion” bio u svečanoj loži, kako je godinu dana kasnije kao vojnik doneo štafetu do ulaza na stadion, pomenuli smo Spasoja “Paju” Grdinića, Azema Vlasija, Vasila Tupurkovskog, Bogića Bogićevića, Darka Mrvoša…

Juče je bio rođendan i mom dragom kolegi, fotoreporterskom vuku Vladislavu Mitiću. Uobičajene čestitke, dobar dan, hvala, idemo dalje… Možda smo sve bliži tome da 25. maj postane samo običan datum u kalendaru, a ko slavi – nek slavi!

  1. Maj/ Ponedeljak

Vrhunac

Beograd, 27. maj 2008. Balon Dalibora Škorića u “Pionirskom gradu” u Košutnjaku. Gledalaca: 50. VREME KONTAL: Ivan Mrđen, Dejan Ajduković 1, Dejan Sretenović, Nikola Žarković 1, Jovan Šijački, Bojan Mesić, Nenad Lj, Stefanović, Vladimir Vuković, Zlatko Stojanović 1, Goran Svilar. BLIC KONTAL: Nikola Kavazovič, Predrag Mihailović 1, Dražen Ostojić 1, Petar Milovanović 1, Veljko Nestorović, Momir Đoković, Miloš Šterić. Na ovu revijalnu utakmicu između dve ekipe u kojima sam više od decenije i po nastupao na turnirima i prvenstvenim utakmicama medijskih kuća,* odigranu u predigri finala Medija lige 2007/08 i završenu miroljubljivim rezultatom (3:3), podseća me replika naslovne strane “Blica”, koju je uradio moj prijatelj Zoran Nikolić “Zozon”, sa glavnim nadnaslovom “Ivan Mrđen obesio kopačke” i velikim naslovom “Dostigao sam svoj vrhunac”.

Uz tu sliku, evo već punu deceniju, razmišljam koliko bi nam bilo bolje da su mnogi koji su u većem delu mog života odlučivali o našim sudbinama imali snage da priznaju: “Ja dalje i bolje ne mogu!” Ili je veća hrabrost bila da im neko kaže: “Kad se dostigne vrhunac, onda samo oblaci u kojima živite mogu da vas spreče da vidite kako sa tog vrha svaka staza vodi nizbrdo!”

* Obe ekipe je godinama pomagao moj prijatelj Saša Kriško, vlasnik firme za promet grafičkim materijalima “Kontal”.

 

  1. Maj/ Utorak

Množina (1)

Već duže vreme primećujem i uopšte mi ne smeta kad moji prijatelji o uspesima svoje dece ili unučića koji se bave sportom govore u prvom licu množine. “Pobedili smo”, “igrali smo”, “putujemo”, “osvojili smo”, “napredovali smo”… Od Mirine i moje kume Spomenke Arbutina, čija je unuka Janja Kaplarević sjajna vaterpolistkinja i mog brata Miće (neki ga znaju po imenu Zoran) koji deli uspehe svog unuka Alekse Stošića, takođe vaterpoliste, do moje drugarice Goce, čiji je sin Aleksandar Vidović (sa partnerkom Lanom Ilić) krenuo stopama našeg najboljeg sportskog plesača Dušana Dragovića, o kome mi već godinama tako priča njegov otac Milivoje…

“Idemo u Niš, pa u Tunis”, rekao mi je pre nekoliko dana moj prijatelj Vlada Vuković “Ziganda”, misleći na svoju najstariju ćerku Draginju, 741. teniserku na WTA listi, da bi ga njegova supruga, moja koleginica Zlatija, dopunila: “A prošlog vikenda smo pobedili na turniru u Parizu”. Da ne bude zabune, reč je o velikom uspehu fudbalske ekipe OFK “Prima Fortuna”, u kojoj igra njihov sin, 10-godišnji Velibor, mada čitava familija tipuje na mlađu ćerku, odbojkašicu Milicu, koja je sa 16 godina nadomak šampionskog tima “Vizure”.

Uz komentar ponosnih roditelja: “Ponekad ujutru nemamo pojma gde sve imamo treninge i šta sve treba da obavimo, ali zato svako veče čestitamo sebi što su nam sva deca na sportskim terenima a ne pred televizorom!”

  1. Maj/ Sreda

Množina (2)

Žao mi je što su neki moj jučerašnji zapis protumačili kao podsmevanje mojim prijateljima, čija se deca ili unučići bave sportom. Istina je da sam, dok sam ih sve pobrojao, “ost’o bez karaktera” (što bi rek’o Svetislav Basara), tako da uopšte nisam stigao da pomenem sjajan tekst mog prijatelja Đorđa Stefanovića, čiji sin Aleksa (16) igra desnog spoljneg u mlađim kategorijama Vaterpolo kluba “Partizan”.

A Đole kaže: “Ja ne plaćam vaterpolo svog sina ili njegovu opremu, klinike, treninge, putovanja i kampove, ja plaćam priliku da moj sin stvori životna prijateljstva, platiću da moje dete nauči da bude disciplinovano, da nauči da brine o svom telu, da uči da radi sa drugima i da bude ponosan, ljubazan i poštovan član tima. Platiću da moje dete nauči da se nosi sa razočaranjem, kad ne dobije rezultat kojem se nadao, ali da uvek pruži najbolje od sebe. Platiću da nauči da su potrebni sati i sati napornog rada i vežbanja da se stvori šampion i da se uspeh ne dešava preko noći. Ukratko, ja ne plaćam vaterpolo; ja plaćam mogućnosti da uz vaterpolo moje dete razvije atribute koji će mu dobro služiti tokom njegovog života i pružiti mu priliku da blagoslovi živote drugih. Iz onoga što sam video tokom mnogo godina, mislim da je to velika i dobra investicija!”

  1. Maj/ Četvrtak

Razlika

Svojevremeno me je jedan iskusni kafanac savetovao da ne tvrdim olako kako su mi konobari prijatelji: “To pričaj tek ako možeš da mu vratiš vino posle probe ili da ti pozajmi sto maraka”. Posle više od četvrt veka prilike u Srbiji su promenjene utoliko što sad sve obračunavamo u evrima i ja sam, uz svo dužno poštovanje konobara, počeo da prijateljujem sa vlasnicima mojih omiljenih destinacija.

Tako sam vremenom spoznao i jednu veoma bitnu razliku između ugostiteljskih objekata i kafana. Prvo su bezlični prostori, zidovi, stolovi i radno vreme; drugo su mesta na koja idete zbog prijatelja. Sa Slavkom Petrovićem i Milanom Ocokoljićem smo prešli dug put od „Sporta“ na Autokomandi preko „Dušanovačkog cveta“ do „Starog bunara“, Branka Stankovića će, baš zbog njegovog minulog rada u „Maderi“ i „Klubu Sokoj“, prijatelji nastaviti da posećuju i u „Klubu BMNN“, sa „Remkom“ Lazareskim pravi Zvezdarci se i dalje druže iako je odavno zatvorio čuveno „Zlatno brdo“… Večeras će se prijatelji, drugari i stalni gosti okupiti u „Staroj trojci“, koju možda više neće voditi moj prijatelj Zoran Stojanović. Sve naše uspomene, proslave, video zapisi i anegdote ipak neće biti dovoljne da ovaj topčiderski restoran, ako je ova najava uopšte tačna, vremenom ne postane samo običan „ugostiteljski objekat“. A prava kafana biće tamo gde bude „naš Kiza“!

Written by : Ivan Mrdjen

Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.