O mojim komentarima su pisali Dušan Radulović, Stojan Drčelić, [Raša Popov], Slaviša Lekić, Bojan Ljubenović, Radivoje Bojičić, Zoran Nikolić „Zozon“, Ranko Pivljanin, dr Dušanka Stevović Gojgić, Slobodan Đukić, Seška Stanojlović… Meni dovoljno što ih imam za prijatelje…

Kako kuca srce Beograda

Raša Popov

U novinarstvu, često ozloglašenom, naročito kad njime rukuju ideološke mašinerije, ima jedan soj pisaca koji prate otkucaje srca velikih gradova i ruralnih regija, država i naroda. Tu narodnu dušu otkriva i beogradski kolumnista Ivan Mrđen, zlatno pero „Blica“.
Pre sto godina u Knez Mihajlovoj je jedan stolar držao radnju sa simboličkom firmom Krst i kolevka. Tesao je sanduke i deljao kolevke. Za poslednji čovekov dah i za prvi jecaj. Mrđenovo praćenje pulsa jednog velegrada kakav Beograd jeste lebdi između ta dva čina…

Voz koji se vrti u krug

Ivan Mrđen godinama piše o krugu gde narod, u nedostatku drugih informacija, veruje onima koje su mu na raspolaganju. U Srbiji koja je ponovo svoje medijske, političke i moralne koordinate uspostavila anticipirajući vođine želje, to je hrabrost! Ali i nije: Mrđen, zapravo, već godinama piše o jednom te istom vozu koji srlja u provaliju; mašinovođi koji ne zna da vozi; putnicima koji zbunjeno pokušavaju da se nabiju u poslednji vagon odlažući sunovrat: i biva brzina voza jača ili slabija, menjaju se putnici i mašinovođe, poneki soler možda iskoči iz kompozicije ali taj voz, gle čuda, nepromenjivo se vrti u krug! I dalje! Opet!

Slaviša Lekić

Urbani hipohondor

Ivan Mrđen je u isti mah i rutiner i talentovan beležnik, hroničar, urbani hipohondar zabrinut za porodicu, prijatelje, osetljiv za drvo na bulevaru, tužan zbog praznih tribina na fudbalskim stadionima, ljut zbog birokratske osionosti, nesrećan zbog onih koji bi isključivo Beograd po svojoj meri, a ne sebe prema meri Beograda, otvorenog, širokog, gostoljubivog, onakvog kakvog ga pamti iz momačkih dana. On je u isto vreme beogradski Iznogud ali i Vajat Erp, i spadalo i geg-majstor i šerif i rizničar dobrog gradskog duha. Ali, on nije cinik, ne podsmeva se, ne likuje nad našim promašajima, zabludama, lošim osobinama i felerima mentaliteta…

Stojan Drčelić

Život u drugoj dimenziji

Radivoje Bojičić

Kad se činilo da se u Srbiji više
ništa ne događa, da je politika
sve što nam je ostalo od života,
Mrđen je rekao – e sad je dosta.
Odlučio je da se on, njegova
Mira, ćerke, zetovi, unučad,
prijatelji, kumovi, komšije,
društvo iz kafane, i sugrađani
uopšte ne vrte oko politike.
Mrđen je odlučio da se na
malom prostoru, od “pola
šlajfne” politika vrti oko njih,
pri čemu će je centripetalna sila
ujedinjenih energija stalno
držati dalje od normalih ljudi iz
svog i naših okruženja i
normalnog života koji ipak vrvi
u paralelnom svetu, u drugoj
dimenziji, daleko izvan politike.

Suviše lično, suviše ljudski…

Neko će reći, dok čita Mrđenove tekstove, koga zanima šta se četvrtkom popodne dešava u „Paliluli“, zašto je važno mišljenje nekog zanatlije s vrha Bulevara, koga briga što je umro jedan čistač cipela sa Krsta i da li je Partizanu zaista poništen čist gol protiv praške „Sparte“ pre pola veka!
Da se oni pitaju u Beogradu bi se samo čitali statusi na Fejsbuku i kursne liste. Za njih Mrđen piše suviše lično, suviše ljudski, suviše…beogradski!

Bojan Ljubenović

Porodica na vrhu lestvice

Moji favoriti među Mrđenovim komentarima su ona njegova razmišljanja koja govore o porodici, što je inače na samom vrhu njegove lestvice vrednosti. Mislim da način na koji o tome piše,toplina i radost koja iz tih razmišljanja zrači, daju pravi odgovor i ključ za razumevanje vizure kroz koju gleda i one svakodnevne stvari, od politike do sporta, o kojima piše i sarkastično i sa cinizmom. Ali uvek s pravom.

Dušan Radulović

Anegdote ispod fleka života

Ranko Pivljanin

Kad je počinjao ovo pisanije verovatno ni sam autor nije slutio kuda će ga ono odvesti i dovesti ali se, u nekom trenutku – kako to obično biva sa nečim što je u privremenosti novinske hartije, ipak, rođeno da traje duže od onog jednog datuma u zaglavlju novina – i Mrđenova beleška otela kontroli, izašla iz suženog okvira i prelivajući se preko margina novinske stranice odlepršala među one čijim životima, sećanjima i sudbinama je i pisana. Među ljude, najpre one bliske i drage autoru; sletela je na umašćene čaršave beogradskih kafana da ispod tih fleka izvuče poneku anegdotu i esencijalnu mudrost.

Vremenska kapsula

Nesuđeni građevinac, autor ove knjige, zna na čemu se temelji svet, šta ga drži da se ne surva u banalnost i ništavilo. Sve je porodica, i redakcija i društvo za kafanskim stolom i škola i putnici u tramvaju sa garažnim brojem tim i tim. Zato brižljivo prati brojno stanje, radosno objavljujući uvećanje za još jedan život, kao i neminovno, tragično smanjenje brojnog stanja u vidokrugu.
Sumnjam da je Ivan Mrđen složio ovolike knjige, pa i ovu, da bi neki čitaoci u budućnosti rekonstruisali epohu u kojoj živimo. A mogli bi, baš ako im je do toga stalo. Ivanove zapise vidim kao svojevrsnu „vremensku kapsulu“ zato što zamišljam da Ivan ne bi bio sam u toj kapsuli. Bio bi u društvu Tvena, Birsa, O Henrija, Iljfa I Petrova, Harmsa, Hašeka i Hrabala.

Slobodan Đukić

Spomenici utisnuti u papir

Mrđenova magična sposobnost zapažanja, bilo životnih situacija u kojima se kreću njegovi najbliži, prijatelji i kolege, ponekad i samo detalj koga njegovo oštro oko i vispreni duh uhvate, stapaju se u minuciozne, savršene portrete – uvek veran odraz osobe kojoj posvećuje zapis i svoje lično sećanje… Mnoge je posthumno nagradio svojim saosećajnim darom, pokazavši da minijaturni spomenici utisnuti u papir – traju. Čuvar naših sećanja Ivan Mrđen, vraćajući se često u svom „uglu“ voljenim i dragim osobama, obnavlja sa njima i sopstvenu i našu bliskost.

Seška Stanojlović

Mesto gde se otvaraju novine

Pisanje u dnevnim novinama je suviše ozbiljan posao da bi se njime bavio amater. A Ivan Mrđen, kao urednik i novinar, dokazao je da taj posao radi kao profesonalac. Jer, i danas, kad je u zvaničnoj penziji, te novine se prvo otvaraju baš na strani gde je njegova kolumna. Zato što je tu, sa merom, u maniru pisca aforističara, na zanimljiv način opisano sve ono što nas tišti, boli, opominje, ali i zasmejava.

Dr Dušanka Stevović Gojgić

Dva karavana na istom putu

30. decembar 2015. godine: „Još danas i, časna reč, neću više, ali pokušavam da pronađem neki dublji smisao u nežnosti, toplini i radosti koja se razlila našom kućom pošto se posle tačno sto dana vratila moja Mira, Majina mama i Dunjina baka. Izgleda da tek povremeno odmicanje od nekih ljudi učini da njihovu vrednost i značaj u našim životima sagledamo u pravom svetlu“… Još samo u ovom tekstu i nikada više neću praviti paralelu između događaja koji su obeležili život Mire & Ivana M. i događaja koje je komentarisala emisija „Karavan“ Radio Beograda 1. Osim u slučaju da Ivan M. proslavi 55 godina rubrike „Iz mog ulga“, baš kao što je proslavio moj „Karavan“, i opet me pozove da nešto napišem tom prilikom.

Zoran Nikolić