O mojim komentarima su pisali Dušan Radulović, Stojan Drčelić, [Raša Popov], Slaviša Lekić, Bojan Ljubenović, Radivoje Bojičić, Zoran Nikolić „Zozon“, Ranko Pivljanin, dr Dušanka Stevović Gojgić, Slobodan Đukić, Seška Stanojlović… Meni dovoljno što ih imam za prijatelje…
Voz koji se vrti u krug
Ivan Mrđen godinama piše o krugu gde narod, u nedostatku drugih informacija, veruje onima koje su mu na raspolaganju. U Srbiji koja je ponovo svoje medijske, političke i moralne koordinate uspostavila anticipirajući vođine želje, to je hrabrost! Ali i nije: Mrđen, zapravo, već godinama piše o jednom te istom vozu koji srlja u provaliju; mašinovođi koji ne zna da vozi; putnicima koji zbunjeno pokušavaju da se nabiju u poslednji vagon odlažući sunovrat: i biva brzina voza jača ili slabija, menjaju se putnici i mašinovođe, poneki soler možda iskoči iz kompozicije ali taj voz, gle čuda, nepromenjivo se vrti u krug! I dalje! Opet!
Urbani hipohondor
Ivan Mrđen je u isti mah i rutiner i talentovan beležnik, hroničar, urbani hipohondar zabrinut za porodicu, prijatelje, osetljiv za drvo na bulevaru, tužan zbog praznih tribina na fudbalskim stadionima, ljut zbog birokratske osionosti, nesrećan zbog onih koji bi isključivo Beograd po svojoj meri, a ne sebe prema meri Beograda, otvorenog, širokog, gostoljubivog, onakvog kakvog ga pamti iz momačkih dana. On je u isto vreme beogradski Iznogud ali i Vajat Erp, i spadalo i geg-majstor i šerif i rizničar dobrog gradskog duha. Ali, on nije cinik, ne podsmeva se, ne likuje nad našim promašajima, zabludama, lošim osobinama i felerima mentaliteta…
Suviše lično, suviše ljudski…
Neko će reći, dok čita Mrđenove tekstove, koga zanima šta se četvrtkom popodne dešava u „Paliluli“, zašto je važno mišljenje nekog zanatlije s vrha Bulevara, koga briga što je umro jedan čistač cipela sa Krsta i da li je Partizanu zaista poništen čist gol protiv praške „Sparte“ pre pola veka!
Da se oni pitaju u Beogradu bi se samo čitali statusi na Fejsbuku i kursne liste. Za njih Mrđen piše suviše lično, suviše ljudski, suviše…beogradski!
Porodica na vrhu lestvice
Moji favoriti među Mrđenovim komentarima su ona njegova razmišljanja koja govore o porodici, što je inače na samom vrhu njegove lestvice vrednosti. Mislim da način na koji o tome piše,toplina i radost koja iz tih razmišljanja zrači, daju pravi odgovor i ključ za razumevanje vizure kroz koju gleda i one svakodnevne stvari, od politike do sporta, o kojima piše i sarkastično i sa cinizmom. Ali uvek s pravom.
Vremenska kapsula
Nesuđeni građevinac, autor ove knjige, zna na čemu se temelji svet, šta ga drži da se ne surva u banalnost i ništavilo. Sve je porodica, i redakcija i društvo za kafanskim stolom i škola i putnici u tramvaju sa garažnim brojem tim i tim. Zato brižljivo prati brojno stanje, radosno objavljujući uvećanje za još jedan život, kao i neminovno, tragično smanjenje brojnog stanja u vidokrugu.
Sumnjam da je Ivan Mrđen složio ovolike knjige, pa i ovu, da bi neki čitaoci u budućnosti rekonstruisali epohu u kojoj živimo. A mogli bi, baš ako im je do toga stalo. Ivanove zapise vidim kao svojevrsnu „vremensku kapsulu“ zato što zamišljam da Ivan ne bi bio sam u toj kapsuli. Bio bi u društvu Tvena, Birsa, O Henrija, Iljfa I Petrova, Harmsa, Hašeka i Hrabala.
Spomenici utisnuti u papir
Mrđenova magična sposobnost zapažanja, bilo životnih situacija u kojima se kreću njegovi najbliži, prijatelji i kolege, ponekad i samo detalj koga njegovo oštro oko i vispreni duh uhvate, stapaju se u minuciozne, savršene portrete – uvek veran odraz osobe kojoj posvećuje zapis i svoje lično sećanje… Mnoge je posthumno nagradio svojim saosećajnim darom, pokazavši da minijaturni spomenici utisnuti u papir – traju. Čuvar naših sećanja Ivan Mrđen, vraćajući se često u svom „uglu“ voljenim i dragim osobama, obnavlja sa njima i sopstvenu i našu bliskost.
Mesto gde se otvaraju novine
Pisanje u dnevnim novinama je suviše ozbiljan posao da bi se njime bavio amater. A Ivan Mrđen, kao urednik i novinar, dokazao je da taj posao radi kao profesonalac. Jer, i danas, kad je u zvaničnoj penziji, te novine se prvo otvaraju baš na strani gde je njegova kolumna. Zato što je tu, sa merom, u maniru pisca aforističara, na zanimljiv način opisano sve ono što nas tišti, boli, opominje, ali i zasmejava.
Dva karavana na istom putu
30. decembar 2015. godine: „Još danas i, časna reč, neću više, ali pokušavam da pronađem neki dublji smisao u nežnosti, toplini i radosti koja se razlila našom kućom pošto se posle tačno sto dana vratila moja Mira, Majina mama i Dunjina baka. Izgleda da tek povremeno odmicanje od nekih ljudi učini da njihovu vrednost i značaj u našim životima sagledamo u pravom svetlu“… Još samo u ovom tekstu i nikada više neću praviti paralelu između događaja koji su obeležili život Mire & Ivana M. i događaja koje je komentarisala emisija „Karavan“ Radio Beograda 1. Osim u slučaju da Ivan M. proslavi 55 godina rubrike „Iz mog ulga“, baš kao što je proslavio moj „Karavan“, i opet me pozove da nešto napišem tom prilikom.