1. Januar/ Petak

Novi klinci

Verujem kolegama iz NIN-a da su likovi sa njihove najnovije naslovnice “pametni, mladi i nezaustavljivi”. Verujem da su njih troje samo “neki od koordinatora protesta koji se održavaju svake subote u Beogradu, od kojih Aleksandru Vučiću nimalo nije dobro, iako to vešto prikriva”. Verujem da će Jelena Anasonović, studentkinja Fakulteta političkih nauka, Martin Bežinarević, student Fakulteta za diplomatiju i bezbednost i Aleksandar Stanojković, muzički producent, preživeti linč prorežimskih medija, ali i po društvenim mrežama, gde ih, na moje veliko iznenađenje, podmuklije napadaju oni koji s njima šetaju nego kojekakvi “botovi”.

Ljudi, priznajmo, nismo još spremni za “neke nove klince”. Na čelo protesta pod hitno mora da se stavi ozbiljna politička snaga i ozbiljan politički lider. Sve ostalo biće tumaranje poput onog u kome se sad nalazi obezglavljeni i obesmišljeni Pokret slobodnih građana, gde razmišljaju da u lidera promovišu 26-godišnjeg Pavla Grbovića, ako ništa drugo jer je bio bolji student Pravnog fakulteta od “najboljeg u istoriji”.

P.S. Ovo nije objavljeno u “Blicu”, ali moram da dodam da se meni lično sviđa Pavlova poruka da “usled velike želje za promenama koja nam je svima zajednička, ne vadimo oči jedni drugima zbog drugačijeg viđenja kako i sa kime do njih treba doći”. On je još dodao: “Srušićemo ih, nije sporno, ali treba kasnije i graditi. Ljudi su najvažniji resurs, čuvajmo ih.” Baš zbog toga sam protiv da se nesposobni političari kriju iza nepoznatih “organizatora”!

  1. Januar/ Subota

“Slavija”

Svima koji su se prethodnih subota žalili što se protestne šetnje završavaju na “Slaviji”, očekujući da čuju još nešto osim “vidimo se za sedam dana”, večeras se pruža izvanredna prilika da kad su već došetali do tog trga, pruže korak do pozorišta “Slavija” (Svetog Save 16-18) i zajedno sa bivšim i sadašnjim saradnicima “Ošišanog ježa”, proslave 84. rođendan ovog satiričnog nedeljnika, koji uglavnom izlazi mesečno. Program, koji počinje u 20 časova, vodiće Jelena Mila, a učestvovaće Dušica Milanović Marika, Zoran Nikolić “Zozon”, Aleksandar Ćotrić, Ninus Nestorović, Milan Mihajlović, Jasmina Bukva, Vanja Bulić, Ranko Pivljanin, Radivoje Bojičić, Predrag Pjević, Bato Milatović, Ljubomir Ilić, Veljko Pajović, Milko Grbović i moja malenkost, dok će odlomak iz pozorišne predstave Mirjane Ojdanić “Često, ali davno” izvesti Branka Šelić i Bane Zeremski.

Možda će nekome zajednička poruka “ježevaca” pomalo ličiti na pozive na subotnje proteste, koji večeras ulaze u drugu godinu, mada traju manje od mesec dana: “Dobro nam došli i dobro nas našli. Ulaz slobodan! Za izlaz – nismo sigurni!”

  1. – 8. Januar/ Nedelja – Utorak

Pet do 12

Već tri decenije se zamajavam sa ovdašnjom opozicijom, pa se sećam da je mnogo skupova, protesta i kojekavih okupljanja bilo pod sloganom „Pet do 12“. Kao poslednji je čas da se prizovemo pameti, saberemo i ostale „trla baba lan“ priče, tek da se organizatori prikažu zabrinutim za stanje u društvu ili nekoj posebnoj oblasti. Ukupni rezultat vidimo i osećamo na svojoj koži, ne samo u poslednjih šest, sedam godina, a jedna od najtragičnijih činjenica je sve veći broj mladih ljudi koji svake godine privremeno ili trajno napusti Srbiju. U poslednje vreme, međutim, to „pet je do dvanaest“ govore i predstavnici vlasti, svesni da priču kako „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo“ neće imati kome da prodaju, jer će se, prema realnim prognozama, tek ubrzati odlazak mladog, obrazovanog i radno sposobnog stanovništva zbog najavljene liberalizacija uslova za radne dozvole u zemljama Evropske unije.

U stvari, hteo sam da napišem da ću  baš na Božić, tačno u 11 časova i 55 minuta, krenuti na još jedno putovanje u Melburn i Dubai, da sa Mirinim i mojim ćerakama proverim koliko su dobro postupile kad su na vreme navile svoje satove i otišle odavde.

  1. Januar/ Sreda

Bolji život

“Početkom te dve’iljadedevetnaeste napustili su nas ‘Giga Moravac’ i ‘Šeki’, glumačka i druga ‘Zvezdina’ fudbalska legenda”, tako će neki novi “Bane Bumbar” odjaviti epizodu nekog budućeg “Grlom u jagode” posvećenu ovoj kalendarskoj godini. Ta dva odlaska označavaju i kraj priča o “boljem životu”, jer je bilo kakav nastavak istoimene televizijske serije nezamisliv bez nezaboravnog Marka Nikolića (20. oktobar 1946 – 2. januar 2019), što znači da svi zajedno, posle 82 snimljene i milion puta repriziranih epizoda ne dočekasmo taj “bolji život”!

S druge stgrane, Dragoslav Šekularac (8. novembar 1937 – 5. januar 2019) decenijama je važio za  živi spomenik sa epitafom “mogao je mnogo bolje da prođe”. Najbolji fudbaler svetskog prvenstva 1962. u Čileu, jedan od najboljih driblera svih vremena, za koga je torinski “Juventus” nudio tada neverovatnih 600.000 dolara, morao je da ostane ovde do svoje 28. godine, da bi potom karijeru nastavio u tamo nekom “Karlsrueu”. U međuvremenu vojska, godinu i po dana suzpenzije zbog udaranja sudije Pavla Tumbasa iz Subotice, koji će samo po tome ostati zapamćen, tavorenje, bes, lično nezadovoljstvo…

A mogao je, baš kao i svi mi, mnogo bolje da prođe!

  1. Januar/ Četvrtak

Ni tamo, ni…

Do Melburna sam i ovog puta stigao preko Abu Dabija. Veći deo petočasovnog leta od Beograda do glavnog grada Ujedinjenih Arapskih Emirata protekao mi je u prijatnom ćaskanju sa našom sugrađankom Aleksandrom, koja je imala samo šezdesetak minuta da stigne na avion za Delhi, odakle će putovati do krajnjeg istoka Indije, jedne od saveznih država između Bangladeša i Burme. Tamo već tri godine u gradu Imphal radi njen suprug kao građevinski inženjer. Ona je diplomirala francuski jezik, u Beogradu radi kao prevodilac, pa su tako oboje zaglavljeni u svom poslu na razdaljini od deset hiljada kilometara, provedu zajedno godišnje po mesec dana kad im finansije i poslovi dozvole, zahvalni su savremenim mrežama što im sve to čine daleko podnošljivijim…

Moja duplo mlađa saputnica u jednom trenutku reče da njih dvoje pripadaju “ni tamo, ni ovamo generaciji”. Posao koji svet traži sve vise se nalazi i sve bolje plaća u državama o kojima se baš ne sanja kao destinacijama za budući život, dok je, s druge strane, sve manje država u kojima je, kao u Srbiji, potrebno da neko službeno prevodi ministrima, direktorima i ljudima koji o nečemu odlučuju.

  1. Januar/ Petak

Bajk(a)

Kad sam pre godinu dana boravio u Melburnu moja unuka Ana vajkala se „ja imam male noge za veliki bajk“, kad god bismo nedaleko od njihove zgrade prošli kraj stanice sistema „Melbourne Bike Share“. Ljubiteljima vožnje na sopstveni pogon, stoji na raspolaganju tačno šest stotina dvotočkaša, koje mogu iznajmiti dnevno, nedeljno ili se pretplatiti za celu godinu, a uzimaju ih i ostavljaju na nekoj od pedeset stanica širom grada. U međuvremenu su se izdužili i naša princeza i njene noge, pa je prilično ovladala veštinom, koja spada u red onih koje ne mogu da se zaborave.

Osim ako je, kao njen deda, nikad niste naučili! U Doksimovoj ulici na sirotinjskoj Čukarici bicikl niko nije ni imao, niti je bilo preporučljivo voziti ga po kaldrmi, još manje po strmim ulicama poput Visoke ili Školske. Nismo imali ni ploče, ni igranke, fudbal smo igrali plastikanerima koje su babe iz okolnih dvorišta sa uživanjem bušile da im ne prljaju vazda razapeti veš, prvi koš je postavljen u dvorištu „Sokolane“ kad sam ja već bio srednjoškolac… Zato ne spadam u one koji pričaju bajke o nekakvom „leba masti“ detinjstvu i ponosan sam što Mirini i moji unučići drže korak sa svojim vremenom.

  1. Januar/ Subota

Reporter

Ne mogu da kažem da nisam bio ponosan, kad sam juče dobio novinarsku propusnicu za Australian open 2019. Moje januarske teniske priče od prošle godine i podrška “Blica” bili su dovoljni da me organizatori uvrste u “reportere”, što sam pokušao da opravdam već u naredna dva sata, isprativši uspeh Viktora Troickog koji je na tramvaj poslao šest godina mlađeg i trideset mesta bolje plasiranog Darmana Kinga sa Barbadosa. Uz njega i Miomira Kecmanovića koji se u glavni žreb kvalifikovao glatkom pobedom protiv Brazilca Tiaga Monteira, Srbija će od ponedeljka navijati čak za sedmoricu momaka (uz glavnog favorita Novaka Đokovića, tu su još i Laslo Đere, Filip Krajinović, Janko Tipsarević i Dušan Lajović).

Na žalost, lepši deo priče spao je samo na Aleksandru Krunić, iako smo juče moja unuka Ana i ja navijali za Ivanu Jorović, koja je u finalu kvalifikacija izgubila od Britanke Hariet Dart. Za bolje dane ženskog tenisa moraćemo izgleda da sačekamo moju “prevodilicu” (mnogo mi je pomogla oko formalnosti), koja mi je, kad smo prošli kraj grupe dečaka i devojčica u crvenim uniformama sakupljača loptica, na pitanje “da li će i ona tako…”, mirno odgovorila: “Neću! Ja ću da igram!”

  1. Januar/ Ponedeljak

Slava

Dok se noćas budu razilazili gosti sa porodične slave mog prijatelja Milana Ocokoljića, koju opet moram da mu čestitam ovako izdaleka, ovde u Melburnu će već početi mečevi drugog dana Australian opena, na kome po 128 teniserki i tenisera iščekuje svoj trenutak slave. Većina, makar da savlada nekog sa vrha WTA ili ATP liste, pa da ih pamte kao onog Jamajčanina sa nemačkim pasošem Dastina Brauna (izbacio Nadala 2015. na Vimbldonu), a neki se nadaju da bi mogli da ponove senzaciju Letonke Jelene Ostapenko, koja je kao debitantkinja preklane osvojila Rolan Garos.

Bil Gejts ima običaj da kaže da njega „ne plaši konkurencija, već ga brine neki momak koji upravo negde nešto smišlja u nekoj garaži“. I dok su u ženskom tenisu još i moguća velika iznenađenja, jer je u poslednjih deset godina čak 18 igračica osvojilo neku od grem slem titula (od čega Serena Vilijams 14), kod muškaraca su „neki novi klinci“ izgleda još u „garaži“. Od četrdeset pehara, od početka 2009. godine, čak 32 su podigli Novak Đoković (13), Rafael Nadal (12) i Rože Federer (7).

Po tri trofeja Endi Mareja i Stanislasa Vavrinke, te po jedan Marina Čilića i Huana Martina del Potra samo potvrđuju sjajan aforizam mog prijatelja „Laleta“ Bojičića da je „put do slave težak, a od slave do kuće – još teži“!

  1. Januar/ Utorak

Srpska Nova

Veći deo prvog dana Australian opena proveo sam kao nemi svedok ispadanja predstavnika Srbije. Krivu nogu je povukao Miomir Kecmanović (u redu, ipak je Španac Fernando Verdasko jedno vreme bio “srpski zet”), nastavio Dušan Lajović (ostalo mu srce u Pazovi, pa mi pet godina stariji i pedeset mesta slabije plasirani Urugvajac Pablo Cuevas upropastio “patriotski tiket”), dok je nešto aplauza zaslužio veteran Janko Tipsarević dobivši jedan set protiv “brata Bugarina” Grigora Dimitrova. Tek kad je Viktor Troicki uspeo da u četvrtom i petom setu preokrene rezultat protiv Španca Roberta Karbales Baena videlo se da Srbi umeju da navijaju za još nekoga, osim za Novaka Đokovića.

“Nole je kriv, navikao nas na pobede, pa mi samo sedimo i aplaudiramo, a kad stvarno treba podržati nekog našeg takmičara čuje se samo njegova mama”, objasnio mi je 38-godišnji Nikola, naš čovek iz Rume, koji već godinama živi u Australiji. I još je dodao: “A i svi smo malo umorni, ipak smo noćas čekali Srpsku Novu godinu!”

  1. Januar/ Sreda

Zvuci tišine

Da sam u Beogradu, večeras bih sigurno bih otišao do “Srećne galerije” u Studentskom kulturnom centru (ako se dobro sećam, adresa je Kralja Milana 48), gde će biti otvorena izložba crteža mladog umetnika Aleksandra Mitrovića. Na njegov rad, koji je “poznatiji u Parizu nego u Beogradu”, skrenuo mi je pažnju moj prijatelj Milan Pajević, neumorni hroničar svega vrednog u Arilju, iz Arilja, sa Ariljem…  Mitrović je nedavno, primajući specijalnu pohvalnicu za crtež iz ruku planetarno poznatog Vladimira Veličkovića, ponovio svoj stav da se “kulturom i kulturnošću može pobediti ova bahatost i primitivizam”, na šta, na svoj način, ukazuje i naslov njegove postavke – “Zvuci tišine”.

Zato, čak i da sam večeras u Beogradu, teško da bih se nekako u isto vreme, na razdaljini od oko pola kilometra, našao na komemorativnom skupu opozicije, za koji se bojim da je unapred osuđen na propast. Teško je sačuvati tišinu kojom jedino može da se oda pošta pre tačno godinu dana ubijenom Oliveru Ivanoviću, ali i da se zvučno ukaže na bahatost onih koji su odavno obećali istinu o ovom streljanju!

  1. Januar/ Četvrtak

Las Vegas

Tokom Australian opena, uz pregršt različitih programa, svake večeri održavaju se i rok koncerti na otvorenom, tek da se posetioci malo odmore od vrtenja glavom za žutim lopticama. Uvereni da meni imena najavljenih izvođača (Dean Lewis, Conrad Sewel, The Teskey Brothers, You Am I, Birds of Tokyo, Craig David…) ne znače baš mnogo, Mirina i moja najstarija ćerka Milena i naš zet Kameron su me preksinoć odveli u “Palmu”, koncertnu salu u sklopu hotela “Crown”, da uživo pogledam sjajan šou “Legend of Las Vegas”. Nije mi bilo teško da prepoznam najveće hitove Done Samer, Kenija Rodžersa, Sindi Loper, Roda Stjuarta, Stivija Vondera, Majkla Džeksona, Tine Tarner i Elvisa Prislija, u kostimima i sa koreografijom u stilu originalnog pojavljivanja, za neke sam se iznenadio jer ih i dan danas rado pevušim, ali jedno veliko “bravo” uzviknuo sam samo u vreme nastupa imitatora Majklla Džeksona.  

Bilo je to u trenutku kad sam na svom telefonu video da je Filip Krajinović uspeo da vođstvo 18. nosioca turnira, Italijana Marka Čečinata (drugi set izgubio sa nulom), preokrene u neverovatnu pobedu (4:6, 0:6, 6:1, 7:6, 6:4)! Nije džabe u tom hotelu najveća kockarnica u Australiji!

  1. Januar/ Petak

Sve na „ić“

Proveo sam zanimljiv „ić“  četvrtak na Australian openu. Počelo je neveselo, ne zato što je ispala jedina učesnica iz Srbije Aleksandra Krunić, već zbog njene nemoći kad preko mreže ima iole ozbiljniju protivnicu (kao što je juče bila Kineskinja Kijang Vang), pa ćemo izgleda još dugo uzdisati za Anom Ivanović i Jelenom Janković. Dan sam završio u uverenju da ćemo posle mnogo vremena u drugoj nedelji nekog grem slem turnira opet imati još nekog predstavnika, pored  neprikosnovenog Novaka Đokovića, pošto je Filip Krajinović „potvrdio brejk“ iz prvog kola, o čemu sam juče pisao na ovom  mestu, ubedljivo savladavši Rumuna * Evgenija Donskoja.

U trećem kolu ga čeka Hrvat Borna Ćorić, koji je juče pobedio Mađara Martona Fuskovića, ali je meč dana svakako bio onaj u kome je posle četiri „taj breka“ Kanađanin Miloš Raonić savladao Švajcarca Stanislasa Vavrinku. Pravi spektakl priuštili su publici sa jeftinijim ulaznicama hrvatski bombarder Ivo Karlović i neustrašivi Kej Nišikori (3:6, 6:7, 7:5, 7:5, 6:7), pri čemu sam ja navijao za Japanca, malo zbog tiketa, a malo više jer sam obećao mom prijatelju Duletu Stojiću, osnivaču i predsedniku Društva srpsko-japanskog prijateljstva.

P.S. Moj prijatelj Andreja Dobrijević opomenuo me je da je Donskoj Rus, a ja sam joj odgovorio: „Jeste, moja podsvesna greška, nekako mi se nije dalo da napišem kako smo pobedili Ruse baš 17. januara, u vreme ‘istorijske’ posete ruskog predsednika Putina i svega što se tog dana događalo u Beogradu.”

 

  1. Januar/ Subota

Song

Prvo je juče popodne 37-godišnji Rože Federer sa deset gemova razlike, naravno u tri seta, savladao 16 godina mlađeg Amerikanca Tajlora Harija Frica. Uveče je 32-godišnji Rafael Nadal prepunoj “Rod Lejver Areni” i 13 godina mlađoj australijskoj nadi Aleksu De Minauru održao “istu metu, isto rastojanje” (3:0, jedanaest razlike), mada mu je za to trebalo više od dva časa. Nema razloga da sumnjam da danas ništa bolje neće proći ni kanadski tinejdžer Denis Šapovalov u susretu sa još malo pa 32-godišnjim Novakom Đokovićem…

Mojim ispisnicima će verovatno biti jasno zašto sam ja juče pevušio (nadam se da će tako biti i danas) čuveni song Vojkana Borisavljevića iz nezaboravnog šou programa “Obraz uz obraz”, kad su 1973. Milena Dravić i Dragan Nikolić ugostili kvartet tada najpopularnijih jugoslovenskih televizijskih voditelja, Helgu Vlahović, Miću Orlovića, Olivera Mlakara i Ljubu Jelčića. Taj refren bi ovih dana komotno mogao da zapeva trio na vrhu ATP liste, pa da ga ponovim zbog mlađih čitalaca: “Imamo savet za roditelje, ne dajte decu u voditelje, istopiće se k’o pesak rečni, jer mi smo večni!”

  1. Januar/ Ponedeljak

Novak

Konačno sam uživo, ovde u Melburnu, gledao Novaka Đokovića. Pre pet godina ćerka Milena i zet Kameron kupili su mi ne baš jeftinu ulaznicu za prvo polufinale, na kome je umesto “Noleta” zaigrao Stanislas Vavrinka, koji je potom i pobedio u finalu. Prošle godine ista priča, samo što je u polufinalu protiv Rože Federera statirao južnokorejski teniser Hejon Čang. Ove godine sam poručio ćerki da mi ne kupuje nikakve karte za AO, malo zbog toga što sam dobio novinarsku akreditaciju, a mnogo više da ne malerišemo svetskom  “broju jedan”.

Sigurno je da Đokovićev subotnji meč sa u početku preplašenim, dvanaest godina mlađim Kanađaninom Denisom Šapovalovim, koji se setio da zna tenis tek u trećem setu, ne spada u nešto što će se pamtiti, te da će rezultat (3:1 u setovima, devet gemova razlike) ostati samo stavka za vikipedije i teniske sajtove. Možda je i pretenciozno da jedan lični doživljaj i iskustvo dižem na viši nivo, ali moj “utisak prve nedelje” je da svako iz Srbije ko bilo kad i bilo gde bude u prilici da “live” na nekom takmičenju ovog renomea gleda jedinog našeg čoveka čiji srpski zvuči svetski to treba da shvati kao retku privilegiju!

Ja jesam!

  1. Januar/ Utorak

RNR generacija

Kad je u nedelju kasno uveče po ovdašnjem vremenu 20-godišnji Grk Stefani Cicipas pobedio legendarnog Rože Federera, vic večeri u novinarskoj loži bio je da je Novak Đoković naručio špagete, a zaštitno lice „Barilla“ testenina (jednog od glavnih sponzora turnira) morao da ode da ih spremi. Nešto pre toga je novi ljubimac ovdašnje publike Amerikanac Fransis Tiafo (21) iznenadio sedam godina starijeg Grigora Dimitrova i ražalostio poveću grupu bugarskih navijača, pa su upućeniji u teniska zbivanja počeli da tvde kako ovogodišnji Australian open ipak označava početak dugo očekivane smene generacija.

To se posebno odnosi na skori odlazak tzv. „RNR generacije“: Tomas Berdih (Češka, 33), Džon Izner (SAD, 33), Fernando Verdasko (Španija, 35), Ivo Karlović (Hrvatska, 39), Žo Vilfred Conga (Francuska, 33), Sam Kveri (SAD, 32), Andreas Sepi (Italija, 34), Pablo Cuevas (Urugvaj, 33), pa i naši Janko Tipsarević (34) i Viktor Troicki (32)… Ne, nisu u pitanju ljubitelji rokenrola, već igrači kojima je čitava karijera prošla u sakupljanju otpadaka iza Rožera, Novaka i Rafe!

P.S. Nije bilo u „Blicu“, ali ne verujem da zbog bilo čega treba žaliti momke koje sam pobrojao i njihove sapatnike sličnih karijera i sudbina. Biti duže od decenije u vrhu ATP karavana donosi dovoljno da se dobro živi i još bolje planira budućnost, pa pre nego što počnemo da ih sažaljevamo, upitajmo se gde su nama prošle iste te godine!

 

  1. Januar/ Sreda

Woman

Mirina i moja najstarija unuka Tamara kupila prekjuče prvi brusić svojoj desetogodišnjoj sestri Ani, pa se tako jedna woman’s thing našla u centru pažnje porodične komunikacije, kako ovde u Melburnu tako i na svim ostalim našim destinacijama. Baš kao što je u prva dva dana druge nedelje Australian opena, posle ispadanja Rože Federera (koji je, ma koliko nam bilo krivo zbog odnosa prema našem Novaku Đokoviću, imao status prve zvezde), u  prvi plan neočekivano došao ženski turnir. Najvažniji razlog za to je veliki comeback Serene Vilijams, koja poput tenka gazi svoje protivnice, pa je tako u ponedeljak uveče u spektakularnom meču pobedila trenutnu broj jedan, Rumunku Simonu Halep. Iako ženama nije pristojno brojati ni godine ni kilograme, 37-godišnja Amerikanka, sa svojih sedamdeset (zvaničnih) kilograma, ne samo da je na dobrom putu da osvoji 23 grend slem tutulu, nego je i realno preuzela ulogu glavne zvezde.

A za sjajnu posetu i drugog dana „without Federer“ opet je najzaslužnija jedna dama,  22-godišnja Ešli Barti, čiji meč sa Čehinjom Petrom Kvitovom bio glavna tačka programa za utorak. Ali, sve je ostalo na udarnom naslovu iz nekoliko ovdašnjih novina: „Last Australian hope“!

  1. Januar/ Četvrtak

Nevidljiv

Prošle godine, u vreme Australian opena, nisu bili završeni radovi na glavnom ulazu u “Rod Lejver Arenu”, pa je gradilište maskirano velikim platnima sa likovima najpoznatijih teniserki i tenisera. Tu je bio i šestostruki pobednik Novak Đoković, pa su posetioci mogli da naprave selfi sa njim u pozadini (verovatno mnogo bolji od ovog koji sam ja tada napravio). Ove godine je nešto tako moguće samo ispred zida gde je istaknut draw sa parovima i rezultatima oba glavna turnira sa slikama Rože Federera i Karoline Vozniacki, kao prošlogodišnjih pobednika. I to bi bilo sve da Rafael Nadal nema poseban ugovor sa jednim od glavnih sponzora, pa se na punktovima južnokorejskog proizvođača automobila KIA vrte spotovi sa njegovim likom, a posebno je popularan selfi u kolima, gde vam je najpoznatiji Španac “suvozač”.

Zahvaljujući tome, Rafa je prisutan i tokom pauza u sve tri velike arene, baš kao što je bio i Federer zbog svog ugovora sa italijanskim proizvođačem testenina “Barilla”. Ostali glavni sponzori, poput kineske kompanije “Luzhou Laojiao”, avio prevoznika “Emirates” ili “MasterCard” opredelili su se za reklame bez likova teniskih zvezda, pa je tako  i “broj jedan” na vrhu ATP liste gotovo nevidljiv. Za utehu je to što je Novak Đoković stigao do polufinala, dok je lik legendarnog Švajcarca nestao i iz “Barilla” spotova, pa se sad vrti verzija u kojoj su samo – špageti!

  1. Januar/ Petak

Serena

Baš je dobro što se ja na ovom mestu ne busam previše u pobede Novaka Đokovića, jer kako koga proglasim za glavnu zvezdu celokupnog Australian opena, tako se dogodi nekakvo čudo, poput  jednog od najšokantnijih preokreta u režiji Serene Vilijams. Svi u “Rod Lejver Areni” su već prežalili Karolinu Pliškovu kad je Serena  povela sa 5:1 u trećem setu, servirala do 30:0, ali je onda nezgodno doskočila, izvrnula zglob i izgubila taj gem. Imala je Serena još tri meč lopte, ali na servis protivnice, ništa nije vredelo. Čehinja je kao u transu pogađala linije, držala jak ritam igre, da bi taj odlučujući set dobila sa 7:5. Serena je mogla da zatraži pomoć doktora i napravi pauzu, ali ona kaže “mrzim da zovem doktore na teren“!

Istoriju, kažu, pišu pobednici. I posle sportskih događaja pamte se samo oni koji podignu pehar. Serena Vilijams je i po tome posebna, jer evo već drugi gren slem uzastopce njen poraz ostaje jedna od glavnih priča. Zato su prekjuče, ovde u Melburnu, svi priželjkivali njenu pobedu, jer bi se u polufinalu sastala sa Japankom Naomi Osakom, prvi put posle skandala u finalu US Opena, čisto da se vidi da li je tačno da veliki igrači više nauče iz poraza!

  1. Januar/ Subota

Bloger u pokušaju

Uoči polufinalnog meča između Novaka Đokovića i Francuza Lukasa Puja, hteo sam da kao kolege Saša Ozmo i Zoran Kecman napravim neku vrstu bloga, ali mi se već posle svake prve rečenice činilo neumesnim da pišem o ovdašnjim događanjima, dok tamo… Na primer, ovde su četvrtak i petak bili tropski dani, temperatura iznad 44 Celzijusa, što je iznenadilo čak i organizatore, pa su u pola prvog seta prvog polufinala ženskog turnira (Petra Kvitova – Danijela Kolins) morali da zatvore krov iznad „Rod Lejver Arene“. Izgleda da su „omanuli meteorolozi“, što bi rek’o onaj što brine o kućicama za vrapce.

Bilo je prilično dosadan meč Rafaela Nadala i Stefana Cicipasa, pa je režiser prenosa često zumirao devojku sa transparentom „Rafa, marry me!“. Ali ni to nije zgodna tema, jer svi znamo u šta se pretvorio onaj kome su pre 22 godine devojke u Kolarčevoj vikale „oženi me“!

O ljubavi i tenisu govori se univerzalnim jezikom, jer ceo svet tačno zna šta su set, gem, čelendž, servis, brejk, tajbrek… Gotovo da bi i naprednjakinja Dubravka Filipovski lakše mogla da komentariše „Noletove“ mečeve za BBC, nego što se brukala, čitajući tekst o slobodi medija u Srbiji na Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope!

  1. Januar/ Nedelja

Odelo

Da malo predahnemo od tenisa, u subotu smo otišli u Kolfild na konjičke trke. Prethodnih godina sam u svom prtljagu imao i svečano (by the way, i jedino) odelo, kravatu i cipele, uglavnom zbog strogih pravila oblačenja za ulazak na drugi po veličini hipodrom u Melburnu, ali sad je ovde žarko leto pa su i tamo dozvolili nešto ležerniji dress code.

Jedan od naših najboljih sportskih novinara svih vremena, moj prijatelj Slavoljub Vujović imao je običaj da u zlatno doba i domaćeg fudbala i lista „Sport“ najavu finala Kupa ili značajnijeg „večitog derbija“ počne rečenicom: „Danas je dan za svečana odela.“ Nedelja, 27. januar 2019.  ovde u Melburnu je baš takav dan, ne zato što je i temperatura pala na sasvim podnošljivih 25 stepeni, već zbog obojice aktera finalnog meča Australian opena. Onim što su pokazali na ovogodišnjem turniru, Novak Đoković i Rafael Nadal zaslužili su poštovanje svakog od 14.820 prisutnih, što je pun kapacitet „Rod Lejver Arene“, bez obzira čijim poenima i atraktivnim potezima će se više radovati. A što bi rekla Mirina i moja najstarija ćerka Milena: „Neka bude tako, aplauzi Rafi, pobeda Noletu!“

  1. Januar/ Ponedeljak

Nova stranica teniske istorije *

Da mu je neko u januaru 2005. godine, ovde u Melburnu, kad se posle kvalifikacija prvi put našao u “kosturu” nekog gren slem turnira, pa voljom žreba u prvom kolu naleteo na tada četvrtog nosioca, a dve nedelje kasnije i pobednika Australian opena Marata Safina, koji ga je isprašio sa 6:0, 6:2, 6:1, rekao da će četrnaest godina kasnije osvojiti svoju sedmu titulu u “Rod Lejver Areni” i još osam na ostala tri najznačajnija otvorena prvenstva u svetu – Novak Đoković bi rekao: “Pristajem!”

“Odmah bih potpisao, jer ne verujem ni u kakve granice, ni u životu, ni u sportu. Verujem da je sve moguće i zato idem na pobedu u svakom meču, na svakom turniru”, rekao je svetski broj jedan negde oko ponoći posle velike pobede nad Rafaelom Nadalom u finalu ovogodišnjeg Australian opena (6:3, 6:2, 6:3), ali se i prisetio davne klinačke gluposti, jer je baš uoči tog meča sa tada 25-godišnjim ruskim asom jedini put u životu ofarbao kosu, zbog čega ga je baš izgrdila mama Dijana.

I inače je u mnogobrojnim intervjuima za različite televizijske stanice i na nikad posećenijoj konferenciji za medije, na kojoj je poslužen pobednički šampanjac, najmanje priče bilo o samom finalnom meču. Kao da je Đokovićeva superiornost iskazana rezultatom i surovom statistikom (asovi (8:3, vineri 34:21, uspešnost prvog servisa 80:51 odsto, brejk 5:0, uz jednu jedinu takvu šansu za Nadala, neiznuđene greške 9:28…) izazvala izvesno sažaljenje prema njegovom protivniku, pa je mnogo više  bilo reči o Đokovićevim rekordima, planovima i ambicijama.

Sa sedmom melburnškom titulom Novak je ostao sam na tronu koji je delio sa Rože Federerom i legendarnim Rojem Emersonom, ali i postavio za najmanje dve decenije nedostižnu granicu, jer osim Švajcarca koji se polako priprema za tenisku penziju, od sada aktivnih igrača samo su još Nadal i Stanislas Vavrinka po jednom podigli veliki srebrni pehar. Bilo je neke simbolike u tome što su pre početka finalnog meča taj pehar zajednički doneli na teren Roj Emerson i Rod Lejver, čije ime nosi ova impozantna sportska dvorana, ali i posle meča kad se Novak Đoković srdačno rukovao i slikao sa obojicom.

“Emerson je malo ljut što sam mu srušio rekord, ali mi je zaista iskreno čestitao”, ponovio je nekoliko puta čovek zbog koga se Srbija ovih dana pominje širom sveta u više nego pozitivnom svetlu.

To su znali da cene i navijači sa srpskim zastavama i znamenjima, koji su dva sata pre meča okupirali centralni deo Garden skvera, gde su na velikom video bimu pratili meč i bučno proslavljali svaki Đokovićev uspešan potez.

“Čuo sam ih i ja u Areni. Čak su malo požurili i počeli pre vremena da slave poslednja dva poena u trećem setu”, pričao je Đoković, koji je prilikom nekoliko intervjua u improvizovanim studijima na terasi ulaza u ovaj sportski kompleks pozdravio svoje fanove. Čuveni “balkon” se tako preselio u Melburn, mada je Novak najavio da će uskoro doći u Beograd “da zajedno sa Beograđanima proslavim ovu titulu”.

Iako je, ruku na srce, već počeo da razmišlja o Rolan Garosu.

“Imam Vimbldon, Njujork, sada Melburn, ponovo sam u prilici da u nizu osvojim sva četiri gren slem turnira. Zato ću sa svojim timom posebno poraditi na igri na šljaci. Šljaka je teren na kome sam odrastao, ali nije moj najuspešniji teren”, rekao je Đoković, čime se priča opet vratila na Nadala, koji je za deset prvih minuta meča osvojio samo jedan jedini poen, a prvi gem tek u 18. minutu.

“To je bio osnovni plan moje igre. Zamislio sam da igram brzo, da igram ravno, da u početku budem najbolji, ne samo da mu ne dozvolim da se nametne, već da mu boravak na terenu učinim nekomfonim. Tako sam igrao i u polufinalu, siguran u svoju snagu, verujući da postoji nekakav zakon privlačnosti između uložene energije i postavljenog cilja, pa je na kraju ispalo da sam dva najbolja meča odigrao baš onda kad je to bilo najvažnije”, objasnio je Novak Đoković.

Tu nepremostivu razliku u kvalitetu igre, ruku na srce, mogli su da osete samo dobri poznavaoci teniske igre. Zato se sa novinarskih sedišta često čuo tihi uzvik odobravanja jedan ili dva poteza pre relativno mlakog reagovanja publike, koja je ovom prilikom mnogo bučnije reagovala na svaki dobar Nadalov udarac. Ali, toga jednostavno nije bilo, tako da je na kraju kompletan auditorijum morao da pozdravi novog šampiona i još dugo rekordera Australian opena.

“Melbourne le debe una a Nadal”, takav sam naslov pročitao na monitoru laptopa španskog kolege dva reda ispred mog sedišta. U prevodu “Nadal ostao dužan Melburnu”, jer je, kako se našalio neko od kolega, “Rafa imao isti skor sa Novakom samo u pogledu odlazaka u toalet” (po jednom obojica). Izgleda da je ostao dužan i svojoj devojci, jer se Marija Franiciska Pereljo, poznatija kao Ćiska, samo jednom pojavila na velikim ekranima u “Rod Lejver Areni”, kad je već bilo jasno da ništa nije vredelo što do finala Rafa nije izgubio ni jedan set, kad u finalu nije uspeo ni jedan da osvoji!

I da se malo pohvalim na kraju, jer je juče, kad su deljene posebne propusnice za finalni meč, prvo pročitano ime vašeg izveštača. Malo je tome kumovalo što su novinari iz Srbije imali prioritet, a malo i činjenica da sam jedini skrenuo pažnju sjajnoj domaćici Medija tima Emi Ver (Emma Weir) da je, pozivajući nas da se prijavimo, ovo finale nazvala  “ženskim”. “Suviše malo spavanja”, odgovorila mi je Ema, mada se kasnije pokazalo da je susret Novaka Đokovića i Rafaela Nadala u finalu Australian olpena 2019. trajao čak 24 minuta kraće i imao sedam gemova manje od finalnog okršaja dama, u kome je Japanka Naomi Osaka u tri seta savladala Čehinju Petru Kvitovu!

* Tekst je objavljen na sajtu Blicsport.rs

  1. Januar/ Utorak

Na licu mesta

To što sam preksinoć bio na tribinama „Rod Lejver Arene“ dok je trajao finalni meč Australian opena 2019. između Novaka Đokovića i Rafaela Nadala (6:3, 6:2, 6:3) za sva vremena proglašavam najznačajnijim sportskim događajem, kome sam uživo prisustvovao. Svojevremeno sam, pišući blog za Blic online, napravio listu deset takvih nezaboravaka, na kojoj je prvo mesto pripadalo „trojci“ Saše Đorđevića za pobedu Partizana u finalu košarkaškog Kupa evropskih šampiona (Istanbul, 16. april 1992. godine).

Ostale događaje ću samo pobrojati, a pravi ljubitelji sporta će moći da ocene da li su još po nečemu važni, osim po tome što sam im ja lično prisustvovao, a sa nekih i izveštavao: 3. Finale Kupa evropskih šampiona Ajaks – Juventus 1:0, Beograd 1973; 4. Otvaranje XIV Zimske olimpijade u Sarajevu, 1984; 5. Crvena zvezda – Ferencvaroš 2:2, pred 105.000 gledalaca, Beograd 1971; 6. Brazil – Argentina 1:0, prijateljska fudbalska utakmica, Melburn 2018; 7. Partizan – Real Madrid (sa svim „galaktičarima“) 0:0, Beograd 2003; 8. Partizan – Sparta Prag 5:0, Beograd 1966; 9. Rumunija – Jugoslavija 4:6, Temišvar 1977; 10. Arsenal – Crvena zvezda 1:1, London 1978. godine.

  1. Januar/ Sreda

Slava

Nikako da oguglam na činjenicu da o nekim ljudima, posebno kolegama, ništa ne mogu da pročitam na modernim pretraživačima, pa sam se tako prilično namučio da pronađem fotografiju legende lista „Sport“ Slavoljuba Vujovića, koga sam pomenuo u komentaru od nedelje. Ovog sjajnog novinara i velikog maga pisane reči na internetu pominju samo u malim oglasima za prodaju njegovih knjiga, „Partitzan: Ljudi, godine, događaji“ (1978.) i „Ljudi iza dresa“ (objavio „Jež“ 1982. godine). Iz prve su „Novine Nikšića“ u julu 2014. prenele tekst o Borislavu „Gajici“ Đuroviću (1952 – 2014), a sa korica druge sam nekako „skinuo“ Slavinu sliku iz mlađih dana.

Prekjuče sam se u Melburn parku, tamo gde su biste svih australijskih teniserki i tenisera koji su osvojili makar jednu gren slem titulu, ponovo slikao kraj ser Normana Bruksa, osvajača Australian opena 1911. i Vimbldona 1908. i 1914. godine. Ja godinu dana stariji, a on ni kačket nije promenio. U stvari, hteo sam da napišem da slava nema veze sa internetom i modernim pomagalima da znamo sve a ne pamtimo ništa. Slava počiva na onome što si uradio i po čemu te ljudi pamte, baš kao mog prijatelja Slavu Vujovića!

  1. Januar/ Četvrtak

Poštovanje

Poslednji dan januara je prilika da odjavimo Australian open, iako će nas još dugo grejati sjaj trijumfa Novaka Đokovića, posebno igra u finalu protiv Rafaela Nadala. S druge strane, Australija je dodala još jednu godinu kako čeka nekoga ko će osvojiti neku singl gren slem titulu, još od pobede Patrika Raftera 1998. na US openu. Ove godine je najdalje dogurala 23-godišnja Ešli Barti (četvrtfinale), mada su Aleks de Minor (uskoro puni 20), Aleks Popirin (19) ili Kimberli Birel (20) najavili da bi jednog dana neko od njih mogao da se nađe pored četrdeset velikana, čije biste okružuju Garden skver.

Prošle godine sam snimio jedno prazno postolje i našalio se da to mesto čeka nekog ko će tek doći, ali sam ovih dana video da je tu postavljena bista Dajane Balestrat Fromlc, koja je uz nekoliko finala pre četrdeset i kusur godina osvojila i jednu gren slem titulu u dublu. Sad treba očekivati i lik u bronzi Samante Stosur, koja je u 35 godini pobedila na ovogodišnjem Australian openu u dublu sa Kineskinjom Shuai Zang. Nije reč o slabljenju kriterijuma, već o poštovanju svake značajne pobede, koje traje zauvek, osim kod bolesnika koji su koliko juče blatili Novaka samo zbog njegovih izjava o – fudbalu!

Written by : Ivan Mrdjen

Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.