Propušten poziv, Duško Bogdanović. “Mora da je opravio novu knjigu, pa zove na promociju”, već godinama je baš to prva pomisao kad mi se javi moj višedecenijski prijatelj iz Novog Sada.
“Opravio”, kako kažu u Sremu, mnogo je tačnije od “napisao”, jer Duca svoje knjige piše u nastavcima, tekst po tekst, kolumnu po kolumnu, komentar po komentar…
Nije da se hvalim, imam popriličnu kućnu biblioteku, dve velike stalaže “od zida do zida”, a u jednoj su čak tri police rezervisane za knjige mojih prijatelja i kolega: Srđan Radulović, dr Dušanka Stevović Gojgić, Dragan Ž. Todorović, Dimitrije Boarov, Slaviša Lekić, Zoran Pavić, Zoran Panović, Vladimir Stanković, Stojan Cerović, Cvijetin Milivojević, Mugdin Šehalić, dr Petar Đukić, Vesna Đukić, Dragan Vlahović, Radivoje Bojičić, Vuk Gligorijević, Bojan Ljubenović, Srđan Valjarević, Radovan Bogojević, Dada Vujasinović, Vanja Bulić, Milica Vučković, Miloš Šterić…
Preskočiću ponekog i poneko izdanje, ali njega – no way! Pola police za poznato lice: “Devet ipo nedelja sa srpskom opozicijom”, “1990. (nikad više?)”, “Novosadski grafiti”, “Godina psa”, “Petak za petkom”, “Beleške iz inata”, “Zidovi i ljudi”, “Sukobi novi, sujete stare”, “TV Terminator”, “Sporta i televizije”, “Pobeda poraza”… Ako sam nešto preskočio – majstore pošalji, adresu znaš, više od tri decenije smo prijatelji, možda i zato što smo više “ljudi od piva”…
Ima u knjizi “Ljudi od vode”, zbog koje nas je Duca i danas okupio, jedan tekst pod naslovom “Sa anestezijom, bez reza”. Bavi se neopevanom glupošću, što bi rekla današnja mlađarija, neslavnim učešćem fudbalske reprezentacije Srbije na lanjskom svetskom loptačkom samitu u Rusiji, ali i ovdašnjom sveopštom nesposobnošću da makar razmislimo o nečemu što je on uočio kao “nekompetentnost ogromnih razmera”, što se ne odnosi samo na nesretnog čoveka koga je čak nepristojno nazivati selektorom.
Mene je naslov ovog teksta podsetio na naslov Duškove sada bismo već mogli da kažemo kultne emisije “Bez reza i bez anestezije”, emitovane tokom 1990. godine na, za svaku istoriju ovdašnjih televizija veoma bitnom, “Trećem programu TV Novi Sad”. Kad je intervjue sa tadašnjim liderima opozicionih političkih stranaka i strančica “opravio” u knjigu “Devet ipo nedelja sa srpskom opozicijom” zamolio me je da napišem recenziju, što će se kasnije ponoviti u još nekoliko prilika, posebno u situacijama kad su njegove knjige nastale posle kolumni u novinama koje sam ja uređivao ili sam ga nekim kolegama preporučio kao pažnje dostojnog autora.
Dragi moji prijatelji, možda ćete se danas kiselo osmehnuti na imena tih “lidera” (Veljko Guberina, Dragoljub Mićunović, Dragan Jovanović, Milan Paroški, Milan Nikolić, Dragan Veselinov, Velibor Cvetić, Vuk Drašković i Predrag Vuletić), ali meni nije ni na kraj pameti da se nasmejem, još manje likujem, kad pročitam ono što sam tada napisao:
“Živimo u vremenu netrpeljivosti i netolerancije. Netrpeljivost je imanentna autoritarnim režimima i zato se svako zalaganje za toleranciju od pojedinaca u vlasti i oko nje doživljava kao borba protiv takvih režima. Oni, vlastodršci, imaju instiktivnu sposobnost da prepoznaju opasnost za sebe u zalaganjima za tolerantnost i protagoniste takvih zahteva olakom brzinom proglašavaju neprijateljima naroda. Zato autoritarni režimi razvijaju netrpeljivost u društvu, njima je stalno potrebna dihotomija “mi” protiv “njih”. Obezvređivanje, krivo prikazivanje ili proganjanje ideja za koje se zalažu drugi, netrpeljivi ljudi, posebno oni na višim stepenicima hijerarhije vlasti, često doživljavaju i kao ličnu sreću, kao nekakvu svoju pobedu, blokirani egoizmom teže ka potpunom monopolu u oblasti ideja, ali ne rivalitetom različitih koncepata, pogleda i mišljenja na javnoj sceni već suzbijanjem ideja koje ne prihvataju ili se kose sa njihovim interesima, te proganjanjem i otežavanjem uslova života i javnog delovanja neistomišljenicima.”
Morao sam ovo da prepišem i ponovo pročitam, kao da se trideset godina nismo pomerili sa mesta. Kaže Duško u ovoj knjizi, u tekstu “Smehotresni preferans”, da je “neverovatna količina gluposti, budalaština, poganije, idiotluka, pizdarluka… koje nas svakodnevno, sa raznih pozicija, iz vlasti, uz nju, ili van nje, iz svih institucija, važnih i manje bitnih, iz medija, na radnim mestima, na univerzitetima, u domovima zdravlja, na ulicama, u saobraćaju – okružuju i čine naše živote, po raznim linijama i u različitim situacijama – nepodnošljivim”.
Sad kad je gotovo sasvim izvesno da još jednom nismo uspeli da tu nešto popravimo vikend protestima i jalovim akcijama, Duško je uočio odbrambeni mehanizam zvani “teranje sprdnje”. Društvene mreže su preplavljene aforizmima, karikaturama, video zapisima, pa i ozbiljnim razmišljanjima kud nas vode ovi naši “ljudi od vode”, kao da svi žele da sami sebe opravdaju nekakvom dosetkom na račun vlasti, posebno predsednika svega ovoga… To ne može da potisne, kako je napisao Duško u jednom drugom tekstu u ovoj knjizi, “sve ono besramno, zanatski nedopustivo, profesionalno nakaradno – što čine novinari, urednici i rukovodioci RTS, kuće od nacionalnog značaja – u pripremi informativnog programa, posebno centralnog Dnevnika”.
Bavi se moj prijatelj i šljamom po ostalim zadrugama sa nacionalnim frekfencijama, ali ima nečeg prometejskog u njegovom bavljenju ovdašnjim javnim servisima. Znamo da Prometej, kao jedan od najsnažnijih likova grčke mitologije, predstavlja oličenje hrabrosti, ponosa, prkosa, čovekoljubivosti i težnje za slobodom, pa je, i iz tog ugla gledano, sasvim normalno što nam Izdavačka kuća “Prometej” i gospodin Zoran Kolundžija već dve ipo decenije poklanjaju vatru koju su, da tako kažem, ukrali iz “Borbe”, “Naše borbe”, “Blica”, “Danasa”…
Hvala njima, hvala Dušku Bogdanoviću!
(U Beogradu, 29. maja 2019. godine, reč na promociji knjige Duška Bogdanovića “Ljudi od vode”, “Prometej”, Novi Sad, 2019.)
Written by : Ivan Mrdjen
Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.