Drama malog Nauma

Ovih dana je, bar za trenutak, pažnja javnosti skrenuta na dramu malog Nauma Jovanovića, koga po treći put izbacuju iz vrtića, što, kako kaže njegova mama, “nije usamljen slučaj, već je to problem sve drugačije dece”. I njihovih porodica, kojima je prepuštena sva briga, najčešće bez pomoći društva, odnosno institucija kojima je “inkluzija” u opisu delatnosti.

O svemu tome će, siguran sam, imati šta da kažu učesnici današnje tribine pod naslovom “Život sa autizmom – Ja, moja porodica i ostali”. Ideja organizatora (Beogradsko udruženje za pomoć osobama sa autizmom i Centar za brigu o starima, deci i osobama sa invaliditetom “Novi Beograd”), je da se u javnosti čuje kako izgleda život sa autizmom sagledan od neposrednih učesnika.

Da sve ne bude samo “priča radi priče”, jadanje članova porodica različitih generacija i često nemoćnih terapeuta, jer se oni međusobno veoma dobro razumeju, namera organizatora je da zajedničkim snagama pokušaju da zaključe šta je to što još nedostaje da se život sa autizmom učini humanijim i sretnijim. Pa da se zaključci sa ove tribine proslede čelnicima lokalne zajednice (u ovom slučaju Beograda), kao i na sve ostale adrese za koje se u toku diskusije istakne da je potrebno.

Uveren sam da će ti predlozi biti adresovani na neku novu vlast u Beogradu. Mada, da budem iskren, baveći se predizbornim aktivnostima svih učesnika nešto nisam primetio da je bilo ko od zainteresovanih da nam rešavaju sudbinu makar pomenuo one koji su “drugačiji”, a kamoli obećao da će u rešavanju njihovih i problema njihovih porodica društvo učestvovati daleko ozbiljnije.

*****************************

P. S. U međuvremenu me je više čitalaca upozorilo da nisam u pravu, kad je reč o poslednjem pasusu ovog teksta, odnosno da predstavnici Stranke slobode i pravde stalno ističu da je “obaveza države da bude servis svoj deci i ljudima”, ne samo zbog toga što u svojim redovima imaju i majke čija deca imaju posebne potrebe.

U tom smislu skrenuta mi je pažnja i na njihovo saopštenje u kome je dat veoma precizan opis trenutnog stanja: “U Srbiji ne postoji registar osoba sa invaliditetom, autizmom i problemima u razvoju. Prosvetni kadar koji radi sa decom kojoj je potrebna podrška, nije edukovan za taj rad. Ličnih pratilaca i asistenata nema dovoljno, a u nekim gradovima ih nema uopšte. Podrška u vrtićima skoro da i ne postoji. Progarmi IOP1 i IOP2 (prilagođeni programi nastave i učenja) se realizuju traljavo ili se uopšte ne realizuju; program za darovitu decu je misaona imenica. Porodica i deca su godinama unazad prepušteni sami sebi. Država se u ovim slučajevima ponaša kao zla i nezainteresovana maćeha. Ali zato uzima novac iz EU fondova, pri čemu niko ne zna na šta ovaj režim taj novac troši. Jasno je da se ne koristi za poboljšanje položaja dece i sprovođenje inkluzije.”

Nisu bez značaja ni obećanja SSP, kad je reč o ovoj značajnoj oblasti društvenog života: “Uvešćemo zakon ‘Roditelj-Negovatelj’, učiniti da se inkluzija zaista sprovodi, obezbediti stručni kadar za rad sa decom. Nećemo dozvoliti da novac namenjen ovoj osetljivoj socijalnoj grupi nestaje i ne usmerava se na poboljšanje kvaliteta njihovog života.”

Written by : Ivan Mrdjen

Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.