Ne postoje dve jednake smrti
U romanu “Godina smrti Rikarda Reiša” glavnom junaku se povremeno javlja upravo preminuli pesnik Fernando Pesoa (1888-1935), pa na jednom mestu, kako je to zabeležio portugalski nobelovac Žoze Saramago (1922-2010), kaže: “Čudna stvar je ta smrt. Još čudnije je kad se ustanovi, gledajući sa strane na kojoj sam sada, da ne postoje dve jednake smrti, biti mrtav nije isto za sve mrtve, ima slučajeva kad prenosimo ovamo sve terete života.”
Smrt, pa još jednog deteta, opet je tema svih razgovora u zemlji Srbiji, možda i zbog toga što se pokazalo da politička i medijska kaljuga u kojoj živimo ne samo da nema dno, već se iz dana u dan, od slučaja do slučaja, njen nivo neprestano podiže. Tu ne mislim na najnoviju epizodu rijalitija predsednika svega ovoga, tu ne mislim na morbidno saopštavanje “proverenih informacija” od strane onih koji su koliko do juče imali neke sasvim drukčije “proverene informacije”, tu ne mislim na gomilu zluradih i ogavnih komentara po društvenim mrežama, već imam u vidu činjenicu da živimo u vremenu u kome sve veći broj ljudi misli da je sve dozvoljeno i da sve, pa i najbestijalniji zločin, može da prođe nekažnjeno…
Setite sa samo one nesretne pevačice, o čijoj smrti je takođe govorio predsednik svega ovoga, obećavajući i efikasnu istragu i odgovarajući sudski postupak, setite se da je glavni osumnjičeni šepurio kao “poznata ličnost” na proslavi desetogodišnjice tabloida, sa čijih naslovnica su lansirane svakakve špekulacije o tom zločinu, da bi na kraju sve ostalo još nejasnije nego što je bilo na početku… Ne samo da nema dve iste smrti, nego sve više i svaka pojedinačna počinje da nam se prikazuje u najmanje dve verzije…
* * *
Danas će se u deset časova na Novom bežanijskom groblju okupiti porodica, prijatelji, kolege i poštovaoci umetnosti Tomislava Peterneka (1933-2024), da ga posle punih dvanaest dana mirno i dostojanstveno isprate na večni počinak. Biće da je to još jedan u nizu slučajeva kad na onu stranu “prenosimo sve terete života”, pa onda neki najblaže rečeno nevaspitani i neotesani funkcionerčić vladajuće klike danima odlučuje da li je jedan Peternek ravan Šabanu Šauliću ili daleko bilo Džeju Ramadanovskom, jer Bože moj, postoje “kriterijumi za sahranjivanje u Aleji zaslužnih građana”. Mada mislim da se i za to pitao neko daleko iznad njega…
“Da li se Beograd stidi? Ko je uopšte poznavao tvoj rad, bezbrojne svetske i domaće nagrade, fotografije u najprestižnijim svetskim magazinima. Oni samo kažu, pa šta! Kad nisi umeo da pevaš , pa da budeš u Aleji zaslužnih građana. Samo si škljocao. Tomo, stari prijatelju, otišao si na bolje mesto”, tako je juče, pomalo i besno, od Peterneka oprostio legendarni fotoreporter Miloš Cvetković.
* * *
Nema dve iste smrti, ali izgleda ni jubilarnih datuma rođenja. Kolega Veljko Pajović je povodom odlaska filmskog režisera Veljka Bulajića (1928-2024) napisao da nema ništa protiv toga što su na drugom programu javnog servisa prikazani njegovi filmovi “Kozara” i “Bitka na Neretvi”, ali da se RTS propisno obrukao 1. aprila povodom stogodišnjice rođenja Miodraga Petrovića Čkalje (1924-2003).
Uz komentar, “Čkalja im i mrtav smeta”.
Iz ove javne kuće će verovatno reći da je te večeri Radio Beograd reprizirao emisiju “Kod dva bela goluba”, u kojoj je emitovan razgovor sa velikim komičarem, snimljen 1994. godine. Kolega Pajović je i na to imao dobar komentar: “Ipak, mogla je, kako bi to rekli mladi, da se i Televizija malo otvori!”
* * *
Uz poslednji pozdrav gospodinu Peterneku i fotografiju njegovog kolege Zorana Raša, još jednom ću se poslužiti Samaragovim citatom: “Imamo pred sobom imeničnu smrt, koja sve ostalo čini izlišnim, pogotovu ostalo, što je sve skupa jako malo, a kako plemenit znači otmen, galantan, gospodstven, elegantan, prijatan, uljudan, to sabirno mesto reči, onda se i za smrt može reći da je otmena, ili galantna, ili gospodstvena ili elegantna, sigurno uljudna, jer takvom smrću čovek ne gubi ništa, osim života!”
Written by : Ivan Mrdjen
Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.



