Korak iza Borisa Tadića
Njega je sačekao neki momak, nešto krupniji za vozača a nešto sitniji za bodigarda, suviše ćutljiv za prijatelja, nešto poput rođaka koga su naterali da sačeka tetku iz unutrašnjosti koja se sama najavila da će doći na slavu…
Da baš ne kažem da sam ga prepoznao po karakterističnom belegu na glavi, više mi se učinilo da odnekud poznajem taj stari kaput, koji sam prvi put primetio u subotu 12. marta 2016. godine, kad sam se, negde oko podne, na raskrsnici Ruzveltove i Dalmatinske, mimoišao sa tužnom kolonom, koja se uputila ka Novom groblju da oda poštu ubijenom Zoranu Đinđiću.
Taj susret sam sledećeg utorka opisao kao „njih nekoliko stotina, gotovo isto toliko novinara i policajaca (što sa strane, što među šetačima), napred Čeda uparađen po najnovijoj modi i Tadić u starom kaputu“, što su mi neki zamerili, pa sam dan kasnije objavio „ispravku“:
“Možda je kaput i nešto noviji, ali ono što mi je u tom trenutku palo na pamet je starajevrejska poslovica: ‘Od uspeha do neuspeha deli nas samo jedan korak. Od neuspeha douspeha deli nas dugačak put.’ Kad vidimo ko sve i u koliko kolona ide na ovogodišnje izbore, a da je ponikao ispod Zoranovog kaputa, čini mi se aktuelnom i jedna sjajna misao MarkaTvena: ‘Ponekad se pitam da li se politikom bave pametni ljudi koji nas zezaju ili hrpa kretenakoji misle ozbiljno.’“
Te godine su krajem aprila i početkom maja održani parlamentarni izbori. Iduće su bili oni predsednički na kojima, ako se sećate, sadašnjem predsedniku svega ovoga „nije padalo na pamet da učestvuje“, uoči kojih sam konstatovao:
„Na javnoj sceni trenutno je više od pola tuceta raznih predsednika, poniklih iz Demokratske stranke (Boris Tadić, Čeda Jovanović, Dušan Petrović, Borko Stefanović, Dragan Đilas, Zoran Živković, Dragoljub Mićunović, možda sam nekoga zaboravio), plus sadašnji predsednik DS Dragan Šutanovac, a ni jedan nije kandidat za predsednika Republike. Zašto? Da bi sačuvali svoje lagodne pozicije i još nekoliko godina nas ubeđivali kako su baš oni uvek u pravu.“
Većinu tih likova prepoznaćete i na jednoj staroj slici kad Tadić i ekipa gaze preko Andrićevog venca, ubeđeni da su tu za sva vremena i da im niko nije ni do kolena…
Živimo u neko suludo vreme, pa nešto što je rečeno juče već sutra biva zaboravljeno ili to događaji demantuju i učine smešnim. Naše „istorijske distance“ mere se danima, a ne mesecima ili kao nekad godinama.
Čak i najboljim znalcima istorije ne znači puno ime Gaius Caesar Augustus Germanicus, ali zato svaka bliža odrednica (rastrošan i ektravagantan, na početku svoje vladavine amnestirao sve koji su bili osuđeni u vreme njegovog prethodnika, dezavuisao Senat, ponašao se kao car i bog, smatrajući se reinkarnacijom Jupitera, svog konja poi menu Kasač proglasio senatorom i konzulom…) nepogrešivo vodi ka tačnom odgovoru: Kaligula! Ne znam da li je baš na ovog rimskog cara (vladao od 31. avgusta 12. do 24. januara 41. godine) mislio dr Dragoljub Mićunović, prvi predsednik Demokratske stranke, kad je svojevremeno (kako je to ispričao u intervjuu za “Blic”) napravio listu saveta pod naslovom “Umeće vladanja“ i dao je tadašnjem predsedniku države Borisu Tadiću, koji je ujedno bio i predsednik DS i “mentor” tadašnjem premijeru Mirku Cvetkoviću, da je zakači u kupatilo i kad god se brije, da baci pogled na nju.
A prvi deda Mićunov savet je glasio: “U trenutku najveće slave i moći vladar je u najvećoj mogućoj opasnosti. Ta opasnost je on sam jer počinje da veruje da zna sve, da može sve i da sme sve. Nema toga ko to može!“
Izgleda da je Boris Tadić negde početkom druge decenije ovog veka prestao da se brije. A onda je došao neko ko zna sve, sme sve i može mu se sve!
Written by : Ivan Mrdjen
Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.