Nisam baš siguran kad se tačno dogodilo da smo moj pas Laki i ja zamenili živote. Da budem iskren, sve je počelo još onog dana kad su se ostali ukućani, kakav je već običaj, zasitili skupo plaćenog kućnog ljubimca pa se dosetili da je „deda u penziji, ne radi ništa, dobro će mu doći da ga hrani, šeta i skuplja govna po ulici”.
Tako se ustalilo da bar dva puta dnevno prošetam Lakija po kraju, pa sam vremenom sakupio priličnu zbirku komšijskih poslovica i mudrosti, pretežno na temu „pasji izmet“: Kupili deci psa, pa podetinjili. Svi vole psa, samo jedan šeta. Ko koga šeta, pas tebe ili ti psa? Svi šetaju psa, samo jedan skuplja za njim. Što skupljaš kad te niko ne vidi. Čime ga hraniš, kad toliko sere? Što dalje od kuće, govno sve veće. Najbolje je pred tuđom kapijom (Nek izdrži do tuđe kapije)… Što bi rek’o moj komšija Gane, sve naše bajke o psima imaju isti početak i kraj, prvo pričamo kako su slatki i pametni, a na kraju samo o njihovim govnima! Ruku na srce, to se mnogo više odnosi na ovdašnje političare, zbog kojih u krajnjoj liniji i živim ovaj pasji život!
U početku sam da bi Laki sve „obavio“ van našeg dvorišta nosio neke kučeće keksiće, pa bih mu posle svakog sranja davao po jedan, On se dosetio pa je počeo da deljka uneređivanja u dve, pa i tri ture, posle čega bi me vragolasto pogledao vrteći repom. Biće da sam tada prvi put pomislio kako je lepo biti pas ako te nagrade za svako sranje, mada u našoj zemlji to isto već godinama važi i za političare. Što veće sranje – to bolje napredovanje, a ima i onih koji i pre nego što će nešto da zaseru sami sebe nagrade. Neki bi rekli, u svako sranje se ugrade!
Jedan od dokaza da smo Laki i ja zamenili živote je i to što u poslednje vreme kad vidim ili čujem takve tipove počinjem da – lajem. Mislio sam da je neka prednost pasjeg života mogućnost da se oglasiš kad neko galami bez veze ili kad nešto zasmrdi, a posebno ako ti neko ili nešto nije po volji, ali sam ubrzo shvatio da oni protiv kojih ja zalajem to jednostavno reše običnom „koskom“. Svaka dva, tri dana, a nekad i češće, bace nam nešto čime ćemo se zamajavati po kafanama i društvenim mrežama, da bih tek kad sam počeo da živim kao pas shvatio da pas koji ima nešto u ustima niti laje, niti ujeda. Dok glođeš tu njihovu kosku ne primetiš ne samo da nisi ni pisnuo, nego da nisi ništa ni pojeo. A i koska je obično veštačka, da ne kažem izmišljena!
Ono što me je, dok sam još živeo kao čovek, odbijalo od pomisli da je psima bolje nego nama bile su glupe komande i povodac. Ništa toliko ne vređa inteligenciju najboleg čovekovog prijatelja koliko činjenica da mu se vlasnik obraća sa svega nekoliko komandi i još ga hvali kako je pametan ako sedne, legne ili pruži šapicu. Sad vidim da se nešto slično događa sve većem broju mojih ispisnika. Kupe novine ili gledaju televiziju da bi videli šta je komanda za danas, odnosno da vide koliko će ih „gazda“ pohvaliti što su izvršili naloge od juče. Takvima više i ne treba povodac, sami ga drže i vrte se u krug!
Međutim, moj strah od dresiranja nije uspeo da nadvlada simpatije za jednu od najbitnijih karakteristika pasjeg života, koju bi neki pametnjakovići nazvali ispravnost seksualne orijentacije i puna rodna ravnopravnost. Šetajući Lakija odmah sam zapazio da se sve što počinje njuškanjem a završava zaskočavanjem isključivo spada u domen muško – ženskih odnosa, dok se istopolni susreti u najboljem slučaju završe nekom igrom ili manjom čarkom. Veliki, mali, rasni, avlijaneri, prevejani, početnici… svi se isto ponašaju, nema tu udvaranja, foliranja, prenemaganja… Međutim, zamenivši život sa našim kućnim ljubimcem, nikako nisam uspeo da i sam postanem nečiji ljubimac, mada sam nanjušio nekoliko zanimljivih gazdarica.
Vuk Stefanović Karadžić je, sakupljajući srpske narodne poslovice, pribeležio i nekoliko zanimljivih razmišljanja na temu odnosa čoveka i psa. Meni lično se najviše dopadala ona „pas od psa ne jede“, ali tek kad sam počeo da živim kao pas shvatio sam da se za razliku od ljudi životinje ne grabe kad je nešto džabe. A psima je, posebno ovde u Srbiji, sve potaman jer imaju đubre na svakom koraku. Nešto za hranu, a neke za lajanje!
Mislim da sam se pomirio sa svojim pasjim životom onog trenutka kad sam shvatio da na stresne situacije reagujem poput Lakija. Ako nešto ne mogu da pojedem ili da se time poigram, ja se na to jednostavno popišam i krenem dalje!
(Tekst je napisan za jesenji broj „Ježa“, 2019.)
Written by : Ivan Mrdjen
Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.