Beogradska priča

„Nisi odavno ništa napisao o Beogradu i Beograđanima, onako ljudski, iz duše. Priče o Iznogudu se ne računaju, njega nam je svima preko glave“ – rekla mi je pre neko veče moja prijateljica Vera Vučković.

„Niste ni vi“, odgovorih joj u šali, jer su mi njen suprug Milorad i ona za pola sata saopštili više lepih i dobrih vesti nego svi televizijski dnevnici u poslednjih šest meseci. Al’ klinci kažu, džaba spika ako nisi met’o na Metu ili instalirao na Instaću, pa da ja baš ne pominjem ludi kamen u paliluskoj opštini ili ultrazvuk po sistemu „brašno ne laže“…

Sa Vučkovićima sam se poslednji put družio još u septembru prošle godine kad je njihova ćerka Milica u Muzeju primenjenih umetnosti otvorila izložbu slika pod naslovom „Kad kažeš umetnost, na šta tačno misliš“, u okviru njene doktorske disertacije. Spektakl koji je tom prilikom upriličen, mnogima se naknadnom pameću vratio kroz poruku „umetnica mora biti zdrava“. Ako ništa drugo, da bi se izborila sa ogromnim formatima i velikim brojem modela na sceni. Ali, i zbog već pomenutog brašna…

Te večeri sam u garaži na Obilićevom vencu prvi put video Sebastijana. To je onaj crnpurasti dečačić koji stoji između automata za naplatu parkiranja i gostima iz unutrašnjosti, starijim osobama i nešto veselijim učesnicima noćnog života objašnjava gde treba da ubace karticu, a gde pare, ne bi li mu ostavilili neku dvadesetodinarku od kusura.

Ima deset godina, živi u Kotežu, kući ide poslednjim autobusom, mada se dešavalo da i prespava tu, u garaži. U školu uglavnom ne ide, pa tako nije znao ni da izračuna koliki je kusur od petstotinarke, ako plaćamo tri sata po stodva’es dinara. Al’ je zato, kako kaže, „tata mata od automata“.

Eto vam priče, beogradske. Ja već osam meseci ne znam šta bih sa njom… Previše tuge, a premalo za komentar!

Written by : Ivan Mrdjen

Rođen 2. oktobra 1949. godine u Vršcu. Osnovnu školu na Čukarici završio 1964. kao najbolji đak u nekadašnjoj Jugoslaviji. Profesionalnu novinarsku karijeru započeo 1973. kao pripravnik u „Večernjim novostima“. Najduže se zadržao u dnevnom listu “Blic”, čiji je stalni član uređivačkog kolegijuma od 2000. godine. Prvo kao urednik „Blica nedelje“, a potom i kao urednik Beogradske rubrike. Krajem 2010. postavljen za Noćnog urednika u Integrisanoj redakciji “Ringier&Axel Springer” (“Blic”, “Blic nedelje”, “24 sata” i “Blic online”). Sa te pozicije je otišao u penziju 3. oktobra 2014. godine. Dobitnik je Nagrade grada Beograda za novinarstvo za 2012. godinu.